Kada sam završila prvi razred srednje medicinske škole mama me upisala na kurs njemačkog jezika, jer sam dalje obrazovanje namjeravala nastaviti u inostranstvu. Sa mnom je na kurs išla i drugarica Suzana čija se porodica trebala preseliti u Njemačku u dogledno vrijeme. Na kursu smo upoznale divne ljude koji su bili u procesu pripreme za život van naše države i svi smo sa oduševljenjem prepričavali naše planove. Suzana i ja bismo izašle iz autobusa broj 17 na stanici kod Crvenog sedam, kupile sebi po jednu štrudlu sa makom i jedući koračale do naše škole stranih jezika. Prodavačica u pekari nas više nije ni pitala šta ćemo. Čim se ukažemo ispred vrata trpala je ono naše u bijele, papirne vrećice. Tokom svih pet stepeni jezičke naobrazbe uzimale smo isto. Kada završimo sa jelom otresemo štaub šećer sa odjeće i pravac pred ogledalo u školi da se kutarišemo makovih zrna koji su bili usidreni između zubića.
Moji su snovi kasnije pali u vodu, a Suzana se sa porodicom odselila u Hrvatsku umjesto u Njemačku. One naše pekare više nema i nikada nisam naišla na onako ukusne štrudle sa makom. Život je valjano otrsao štaub šećer sa naših života u procesu adaptacije na nove snove.
Prije nekoliko dana jedna je crvena bočica sasvim slučajno pronašla put do mene i to baš na dan kada sam imala nekog posla kod Crvenog sedam. To je to – miris onog našeg. Tih sam nekoliko sati stalno podlakticu prikučivala nosiću tražeći Suzanu i sebe prilikom obavljanja poslova odraslih tu negdje oko pekare koje više nema. Onda sam dokumente morala odnijeti u jednu ustanovu koja je preko puta naše nekadašnje škole stranih jezika i jedina adekvatna riječ kojom bih opisala ovu odraslost koračajući tako namirisana bila je šajze iako sam one stare ciljeve zamijenila novim i sve ih uredno napornim radom i ostvarila.
Miris makova na podlaktici kasnije se transformisao u miris pelina da me podsjeti da je život red šećera, red maka i red gorčine. Ah, šajze, moglo je i drugačijim redoslijedom, ali eto, baš se ja tu šta pitam.
