Piše: Matea Tunjić
“Svi lažu o svojem životu.”
Da sam tražila bolju uvodnu rečenicu za današnje Mrvice, ona vjerojatno ne bi toliko odvukla pozornost čitateljima kao citat skriven već na prvim stranicama knjige koja će ispuniti retke ovih Knjiških mrvica. Sigurno se zbog nje već pitate: “Zar baš svi lažu o svom životu?” ili razmišljate o tome da možda vi niste u toj skupini ljudi. Bilo kako bilo, promotrite svijet oko sebe. S koliko ste ljudi zapravo najiskreniji? Koliko ljudi istinski zna tko ste? I na kraju krajeva, uz vječno pitanje je li ikoga moguće upoznati do kraja, koliko dopuštate drugim ljudima da vide one prave, ranjive, iskrene vas? No, uz potonja, koja katkad muče pojedince, važno je i pitanje zašto kao društvo prešutno dopuštamo da “svi lažu o svojem životu.” Možemo li uopće prihvatiti jedni druge u našim punim osobnostima, sa svim, dobrim i lošim, ovakvim i onakvim, što jesmo?
U vremenu kad je život osobe gotovo anoniman, ako nije korisnik neke od društvenih mreža na kojima manje ili više objavljuje svoje uspjehe i, zahvaljujući kojima je povezan s prijateljima i poznanicima iz cijelog svijeta, još je više izraženo to da svi lažu o svojem životu. Samim time što se objave svode na uspjehe, na produktivnost, na “cool instagram” fotke, drugima se na uvid dopuštaju samo dijelovi života, i to oni dobri, i stvara se iluzija jednog sretnog, ispunjenog života. A gdje se skrivaju sve one strme stepenice do uspjeha? Neprospavane noći, one provedene u spremanju ispita, organiziranju, planiranju? Gdje se kriju sati i sati uloženog truda, odricanja od nečega da bi se došlo do nekog važnog životnog trenutka koji svedemo na jednu objavu s nekoliko fotografija? Ipak, reći ćete s pravom, da neki ljudi ni ne trebaju znati sve i time ćete sami dati odgovor na pitanje kojim završava prethodni, uvodni paragraf. Zanimljivo je, isto tako, kako smo u vremenu najveće dostupnosti i povezanosti, jedni drugima postali nedostupni i strani. Kako se u vremenu najlakšeg povezivanja s ljudima oslanjamo samo na sebe, zatvaramo se sve dok ne izgradimo neosvojive bedeme oko svojih duša. Pa se i neki, kao i Julian, jedan od glavnih likova današnjeg romana, pitaju: “Koliko zaista poznaješ ljude, koji žive blizu tebe? Koliko oni zaista poznaju tebe? Znaš li uopće imena svojih susjeda? Bi li shvatio da su u nevolji ili da nisu danima izašli iz kuće?”
Julian je svoja pitanja jednoga jutra zapisao u običnu bilježnicu, Bilježnicu neizgovorenih stvari i s njima zajedno ispričao svoju priču, ogolio dušu i rekao istinu, riskirajući da se ne dogodi ništa ili, još gore, da bilježnica dospije u zlobne ruke. Ostavivši je u jednom kutku kafića, nije vjerojatno ni slutio da će mu baš ta Bilježnica neizgovorenih stvari promijeniti i uzburkati život baš poput onih knjiga za koje kažemo da su nam skrojili život, promijenili ga ili na neki svoj način utjecali na određene životne odabire. No, kao da zaboravljamo da puno češće od knjiga, živote mijenjaju ljudi jer vrlo dobro znamo da bi sve ono kroz što oni prolaze moglo u većem ili manjem opsegu stati između tankih ili debelih korica, ma koliko god se radilo o malim ljudima. Isto tako, zaboravljamo i da upravo ti mali ljudi kroz povijest postaju najveći i, kad je najteže, mijenjaju svijet. A neizgovorene stvari, sve ono o čemu šutimo, najčešće su ključan aspekt našeg života koji nas čini onakvima kakvi jesmo i otvara prostor za mijenjanje nabolje.
Dakle, ne otkrivajući vam kakve je sve zanimljive promjene doživio Julian, s kojim ga je ljudima spojila njegova Bilježnica neizgovorenih stvari i je li i koliko uzburkala živote ljudi koji su je pronašli, premda je bolje reći da je Bilježnica pronašla njih jer znamo da je svijet itekako mali i život ima neku svoju logiku, ostavljam vam za kraj samo djelić Julianova uvoda: “Svi ljudi lažu o svojem životu. Što bi se dogodilo da za promjenu počneš govoriti istinu? Da podijeliš ono što te određuje i zbog čega sve ostalo tvori jednu dobru slagalicu. Ne na internetu, nego sa stvarnim ljudima, onima koji te okružuju? Možda se ništa ne bi dogodilo. Ali bi se možda, da ispričaš tu priču, tvoj život promijenio, a možda bi se promijenio život nekoga koga još ni ne poznaješ.”
