Piše: Željko Ivanković
Okončana je još jedna jednomjesečna navijačka histerija. Dugi praznici življenja euforije, vjersko-navijačkih strasti… Ovaj put nogometnih i teniskih… Sad bismo se, barem do Pariza i Olimpijade, mogli malo posvetiti sebi, pojedinačnosti vlastitih bićâ. Odmoriti od sebe stvarno ili (samo) iznajmljeno kolektivističkih.
Mentalitet kolektivnog, mentalitet uniformne pripadnosti i navijačkog (do podaništva!) iskazivanja te pripadnosti iznova je živio, ili iživljavao, svoju povišenu temperaturu. I nije to samo po sebi ni loše bilo, ako bi se samo shvatilo kao zabava, ako bi se taj ushit živio kao povremena relaksacija, čin osobne lagode, ali se to, i s obzirom na vrijeme trajanja, i s obzirom na krhkost svijeta u kome živimo, više nego ikad ranije pokazalo, čak snažno demonstriralo, kao ogledalo „osrednjosti cijelog svijeta“ kako bi to rekao francuski pisac Michel Houellebecq. Naravno, ako ovdje kvalifikativ „osrednjost“ nije čak kompliment svijetu koji se izljevima najnižih strasti spuštao, a nerijetko i živio ispod tog praga… To je tako (samo)razumljivo, reklo bi se ne bez cinizma, ako se prihvati Houellebecqova misao kako su „razmišljanje i život inkopatibilni“!
Navijačke skupine, ponekad tako razdragano simpatične, nerijetko su narastale i uspijevale narasti do masa, pa iako ponekad svečanih – ipak do masa. A gdje su mase, tako je mali razmak, tako mali korak između jednog i drugog afekta koji te mase može zatalasati i pokrenuti… Pa i nahuškati i upotrijebiti… A nije da nije uspijevao!?
Očito je ovdje govor o sportskom življenju vjersko-navijačkih odanosti i njima svojstvenih strasti, što će reći o kolektivnom/kolektivističkom, dakle nekritičkom izmišljanju i življenju stvarnosti, gdje dobrovoljno odustajanje od upotrebe mozga zna poprimiti razmjere pandemije, budući da je stvar daleko šire rasprostranjena i veoma duboko sondirana. Tako da se u simboličkom i izvedbenom smislu, nažalost, nerijetko brisala granica, gubila razlika između, primjerice, posjeta nogometne reprezentacije Vatikanu, vrćenja krunice u izbornikovu džepu i desničarskih diskvalifikacija svih onih koji su se usudili pozvati na malo razuma i (nogometnu) kompetenciju, kao nacionalnih izdajnika, orjunaša, mrzitelja domovine i slično, i onih koji su u osobnoj radosti prešli tisuće kilometara da bi u dresu koji vole te s dragim ljudima i pivom u ruci priuštili sebi radost homo ludensa.
Nekritičko medijsko podgrijavanje, kao u kakvom komplotu s vlasnicima kavana i kafića, općenito najneobrazovanijih u svijetu medija, sportskih novinara, najednom je postalo nacionalni Red Bull (daje ti krila!) za sve ludosti koje ne može opravdati ništa doli jeftino, inflatorno življena strast.
I onda se čak iz svemira vidjelo kako je beskrajno mala, ako je uopće ima, razlika između onoga tko kleči na nekom trgu i onoga koji, premda stručnjak za nogomet, kaže „pobijedit ćemo akobogda“, onoga tko voli svoje i mrzi drugo, onoga tko nikako ne može naučiti strašno zahtjevnu činjenicu da se sad kaže Nizozemska, a ne Holandija i onoga tko u televizijsku kameru pita građanina: „Za koga od komšija/susjeda navijate na ovom prvenstvu?“, kao i pitanje o genocidu u Srebrenici… A najradije bi u svojoj vjersko-navijačkoj (ta je medijski lakše probavljiva od nacionalne!) strasti pitao: navijate li za Izrael ili Palestince, za Trumpa ili Bidena, za Putina ili Zelenskog, za Plenkovića ili Milanovića, za Đokovića ili Alcaraza i sve tako po matrici crno/bijelo zarad lakše identifikacije (sve druge su užasno teške!) tko je i koliko naš, a tko to ne samo da nije, nego je očito – neprijatelj i mrzitelj. I za sve to su, pokazalo se, nedostatne sve značke i amblemi, svi dresovi i grbovi ovoga svijeta, ako uz to nema zastava… Što većih! Nacionalnih, paranacionalnih, ideoloških, seksualnoidentitarnih… na stadionima, oko njih, po ulicama i trgovima… I sve do mjere kad se jedva razlikuje ljubav za svoje od običnog inata, pasjaluka ili čak mržnje na tuđe… I sve, dakako, beskrajno daleko od, makar i minimalne mozgovne aktivnosti, koliko god da smo na godišnjim odmorima, u euforičnim zanosima, bez moždanih i moralnih navigacija (GPS-a), na raspustima od svake pameti, daleko od upotrebe malih sivih ćelija, na koje bi se pozvao Hercule Poirot…
Prvi dio problema – paljenje i zagrijavanje euforičnih strojeva, njihovo bučno turiranje (u leru!) možda je i odveć puta i na razne načine dijagnosticirano, pa čak i detaljnije analizirano. Ono pak, manje vidljivo, ali ništa manje važno, nerijetko potpuno zanemareno jest (post factum) hlađenje, posttemperaturna groznica, još uvijek daleko od svake pameti, one zdrave kritičke pameti.
I opet inzistiramo na vjersko-navijačkim strastima, onim istim koje, koliko god hlađene razočarenjima (dakle rezultatom odnosa između nerealnih očekivanja i stvarnog spuštanja u donje katove realnosti), još uvijek odbijaju upotrebu malih sivih moždanih ćelija, i predaju se epsko-lirskim mistifikacijama o nepravednosti svijeta i života koji ima nešto protiv nas, sportskom posttraumatskom sindromu u stilu – mi smo moralni pobjednici ili mi bismo da nije… Nismo imali sreće…
No, ono što ne jenjava, što traje, obračun je s domaćim izdajnicima svih boja, izdajnicima naše stvari, čak – nacionalnim samomrziteljima, a ustvari javnim i prikrivenim kolaboracionistima tamo nekakve zdrave pameti zarad, dakako, sveprisutnih tuđih interesa.
I najposlije, treba li reći (?), kako ovakva vrsta ne-happy-enda, nema i ne može na svršetku imati ono „hvala Bogu“. A na onu prethodno izrečenu nadu „akobogda“ dakako nema, ne postoji odgovor „nije dao Bog“, jer bi tada valjalo optužiti nekoga tko s tim ionako, i unatoč Vatikanu i krunicama, nema nikakve veze, ma koliko mi u životu i poslu „akobogdali“. Kako krivnja nije Božja, a nije ni naša (jer, stoput smo rekli „dat ćemo sve od sebe“, „ostavit ćemo srce na terenu“), naš ne-uspjeh (ne nužno poraz!), nečija je tuđa stvar…
Za sve naše neuspjehe, pogađate ili odvajkada to znate, krivo je nešto drugo ili kriv je netko drugi!
