Piše: Zlatko Dizdarević
Minulih dana negdje sam, usput, naišao na staru, dobro poznatu misao Hannah Arendt, glasovite intelektualke, filozofkinje i povjesničarke iz minulog stoljeća. Umrla je u Americi 1975. godine. Mada poodavno kazana kao slutnja i najava zbivanja za budućnost, ta misao već je do boli precizno neupitna kao stvarnost u nuđenim “istinama” i lažima, o onome što propagandom omađijani narodi misle ko smo i gdje smo, što jesmo ili nismo, uz vladajuće koje ih vode. Njena misao glasi: “… To stalno laganje i nema za cilj da narod povjeruje u laži, veći je cilj da ni u šta ne vjeruje. Takvom narodu nije oduzet kapacitet za akciju, već kapacitet da misli i sudi. Sa takvim narodom možete da radite šta hoćete…”
Uz ove misli i nehotice nametnut će se mnogima uporođenja sa nama danas u aktuelnim storijima koje živimo, što su nam se usadile kao neupitne istine, mada se sa njima nije sretalo. Puno je toga nametnuto “legalno” kao manipuliranje zdravom pameti i projektiranim lažima – ne samo individualno i grupno, interesno i lopovski, već kao svakodnevni naputak u životu i realnosti. Pa se otud i eventualni “otpori” tom manipulatorskom lopovluku i interesu svode na ono kobajagi dobrohotno, smirujuće i relativizirajuće, bezmalo sudbinsko: Ja, I?
Fenomen što nas je evo doveo do toga da se bezmalo ni u šta više ne vjeruje temeljem zdrave logike i normalnih životnih prilika, pa se sada sve to nudi kao neupitna istina mada iz kalkulantskih podzemlja u kojima se uobičajene životne percepcije oblikuju i savršenim supersofisticiranim tehnikama za “pranje uma” – nije, naravno, samo ovdašnji i domaći. Baš kao što ni mi nismo više ni približno oni sa prostora gdje su se donosile čak i relevante odluke za veliki svijet oko nas i nas u njemu. Otuda su groteskne izjave mnogih naših novih samouznesenih igrača iz svjetske nebitnosti kako smo, bezmalo preko noći dospjeli “u sami vrh interesa svjetske diplomacije”, te kako je naša diplomacija “biser svjetske diplomacije” itd.
I površni uvid u stanje velikih svjetskih kuhinja – u kojima se bez iole realnijeg uvida javnosti kuhaju geostrategije za naredni period vladanja usaglašeno odabranih, a u ime dogovorenih pobjeda uz indoktriniranje masa da tu dobrohotnost prihvate kao urnek za vlastitu sreću svih – kazuje i kakvo je stanje u ovome času sa izborima širom svijeta, pripremanim ili skoro održanim. Dakle o broju glasača koji čine bezmalo pola planete: Ilustracija mogu biti Rusija, Indija, pa u novembru predsjednički izbori u SAD-u između dva kobajagi potpuno različita mega-tabora. Za njima idu specifični izbori za Evropski parlament koji će kobajagi svašta različito pokazati posrnuloj Evropi sa pobjedničkom desnicom isklijalom na interesima velikog Zapada. Da se o novim realnostima u nizu drugih, manjih država po svijetu i ne govori.
U većem broju tih izbornih kuhinja već se utrkuju demokracija i dezinformacije, legalizirane laži i prethodno pripremljeni recepti za pobjedu nad istinama. Propaganda je postala jedna od dugoročno najprofitabilnijih profesija kako bi se, naravno i kobajagi, dobrota za narod i istina prikazale kao neupitni cilj. Samo ako “narod” bude poslušan.
Iz perspektive nas koji smo, eto, “u vrhu interesa svjetske diplomacije”, kao baš nikada do sada, mnoge stvarne istine, daleko od onih koje su na spektakularan način predstavljane javnosti u cilju izbornih pobjeda ali i trajnije popularnosti pojedinaca i grupa što se vidljivo spremanuju da uđu u istoriju, običnom čovjeku već je ponešto jasno. Naravno, prevashodno to pokazuju i orgazmička oduševljenja lidera “pobjedničkih kompromisa” eto dobijenim datumom početka pregovora za ulazak BiH u Evropu. Mada tog datuma – i ptice na granama znaju – nema ni na vidiku. I to ne samo zato što ga se nije htjelo kazati. Već zato što i oni koji bi u nadležnim EU institucijama, sebe radi, taj datum voljeli znati, a eto pojma nemaju kada će to vrijeme sa nama ovakvima doći. I hoće li uopšte doći za njihova i našeg života. Ali, prekonoćni lideri evo se uporno trude kako bi unutrašnje uzajamne pa iza zavjese dogovarane poraze prikazali pobjedama zakićenim genijalnošću “kompromisa”. Do prve privatne pijace tih “kompromisa”.
Tako je i sa već do karikaturalnosti legaliziranim pa “oproštenim” klasičnim državnim udarima u jednoj polovici kobajagi zajedničke Daytonske kuće. Tako je i sa svebošnjačkim buđenjem ideje o vlastitom “istorijskom” prostoru evo sad i širem od onog u pomenutoj kući. Naravno, sve je zarad, eto, boljeg i korisnog upoznavanja sa “našima” što su izvan kuće a zna se – zajedno smo svi tek kada smo skupa! I zato se valja okupljati. Mi možda i ne bi smo, ali šta se može kad “oni hoće”, pa nam drugo ne preostaje. Logika poznata u “deklaracijama” i “memorandumima”ovdje još prije minulog rata. Tako smo eto na početku “okupljanja” oko reinkarnirane filozofije trojice poraženih lidera od prije tri ipo decenije… I u sve ovo ugrađena je ona misao Hanne Arendt: “…takvom narodu nije oduzet kapacitet za akciju, već kapacitet da misli i sudi…”
U igrama nekada velikih poput Evropske unije i mnogih njenih lidera sada okrenutih Americi, pogubljena je sposobnost za prepoznavanje onoga što se i u politici uvejk nazivalo bumerangom. Malo je dilema o nespremnosti Brisela da široko otvori vrata Zapadnom Balkanu u svoje dvorište, osim novije panične potrebe da se popune praznine u “odbrani Evrope koju će Risija sigurnio napasti čim završi sa Ukrajinom”. Važi i u slučaju kobajagi najavljenog datuma za puki početak pregovora sa BiH. Gomila neispunjenih obećanja i uslova za nastavak na tom putu nazivana je do nedavno čak i “impresivnim rezultatima na putu BiH ka EU”. A onda, kobajagi odjednom, novi uslovi sredinom marta za nastavak daljeg naslućenog višedecenijskog “impresivnog puta”. Prvo nakon zažmurenih 12 ipo uslova od nekad “neupitnih” 14, a onda verbalne martovske eskivaže EU lidera koje lokalni političari odmah proglasiše dobijanjem datuma za početak pregovora, što njih učini – herojima !
Gdje je pamet onih u vrhu Unije koja bi mogla dobaciti do istine da se proglašavanjem poraženih pobjednicima na putu prema Uniji, samo produžava mandat tom porazu. I jača čista iluzija da su time “zatvorili još jednu sigurnosnu prazninu u otporu mrskom sutrašnjem napadaču, “novom Hitleru Putinu”. Greška u filozofiji tvoraca “proširenja” jer – ništa nisu zatvorili. Greška i u egzaltiranih domaćih “pobjednika” jer misle da su ovom prevarom ojačali pozicije u narodu koji sve glasnije, ma kako za nas neuobičajeno, već škrguće zubima nad svime što se unaokolo dešava jer razlozi su egzistencijalni više nego ideološki. Pa i sve više uz svijest o budalaštini da će “organiziranje monolitnosti nacije, unutar i preko granice sa braćom po susjedstvu i komšiluku” krenuti drugim putem mimo onog dobro poznatog od prije.
Očigledno, u vrijeme izbora po svijetu sa svim njihovim refleksijama i kod nas, jasno je vidljivo da dokaziva istina i tačna informacija sa svojim klasičnim uslovima koje mora da zadovolji – počev od onih nekada neupitnih pa sad ismijavanih pet pitanja koja traže odgovor (ko, kad, gdje, kako i zašto) – jeste rijedak uslov za validnost i neupitnost izbora. Odabir ličnosti samo je u funkciji odabira političkih narativa koji donose pobjedu njima a ne biračima. A ti “narativi”, moraju biti prihvaćeni masovno kroz pobjedu nametnutih vrijednosti. Sistem se gradi postupno kroz discipliniranje medija uz pomoć novih, sada već i monstruoznih tehnologija kontrole i selekcije svega. Paralelno, na velika vrata uvodi se među mlade u igru fascinacija zlom i silom, probuđenim i u školi, u porodici, na ulici, u kafani ali i uz narativ generiran kao “elitizam” nacije i porijekla. Dodatno uz pobjedničku filozofiju, “love is love, business is business”. Dimenzija obrazovanja, uz sve ovo, dramatično je reducirana.
U medijima klikovi su mjera pobjede a dokazivanja istine neprofitabilna su. Kolektivne “vrijednosti” kojima se pere um u ime dominacije nove realnosti kod nas i u svijetu, kao da potpuno zatvaraju vrata jedne civilizacijske epohe, a otvaraju druga, ka mračnom tunelu kojemu se ne vidi svjetlo na kraju.
Cinične prevare kako se unteresna “demokracija”suprotstavlja genocidnoj sili, dnevno se potvrđuje minulih mjeseci posebno na Bliskom istoku i u Gazi. Vrhunskim dobrohotnim gestom, kao čudo neviđeno, proglašava se recimo izgradnja plutajućeg doka za brodove sa humanitarnom pomoći, mimo nedodirljivih izraelskih zabrana, civilima što već masovno umiru i od gladi i žeđi Granate su medijima već dosadne. A logično pitanje je bizarno: Pa zar sile nebeske, SAD, Velika Britanija, Francuska itd. nisu u stanju svom omiljenom savezniku Nertanyahuu naprosto narediti bez rasprave, pa čak i uz silu jer očito ne ide ništa drugo – da se otvore sva postojeća vrata za deblokiranje elementarne pomoći žrtvama monstruoznosti genocida. Nisu u stanju jer, eno opet Hanne Arendt: “…Narodima je oduzet kapacitet da misli i sudi…” A ko im ga je oduzeo? Pa oni koje je narod na “slobodnim izborima” birao. Slobodnim od “kapaciteta da misle i sude”.
I dokle tako? Pa dok ne pobijedimo vlastite poraze i poražene istine – u sebi samima!
