Prije nekih desetak godina pozvala me jedna osmogodišnjakinja na rođendan jer je smatrala da sam, kako mi tad reče, kul. Ona je rođena u junu pa se njena rođendanska fešta odvijala u dvorištu uz roštilj, led ledeno pivo za odrasle, lubenicu u punom koritu hladne vode, mnogo sladoleda i mini bazenčić. Povjerila mi se prije rođendana i ispričala koje joj to sitnice mama neće da kupi. To je uradila sa namjerom da ih baš od mene dobije i plan joj je uspio. Kako se slavlje odvijalo napolju, došla je do mene sva oznojena i zadihana, uhvatila me značajno za ruku i odvela da mi nešto pokaže. Ušle smo u sobu njenih roditelja, a grupa djece crvenih lica je skakala po velikom, francuskom ležaju.
Sretnem ponekad nekog od te djece. Nekima sam još uvijek kul, drugi su sa osamnaest odlučili nazor ostariti pa zaboraviti, a treće je sudbina odvela daleko od roštilja, lubenice u koritu i mini bazena. Uprkos svemu, jedna je stvar ostala ista – tuđe spavaće sobe i zalaženja u iste su još uvijek itekakav predmet interesovanja, samo što to odrasli rade na malo upakovaniji način, sa malo drugačijim i ne baš lijepim ciljem ne obazirući se na skupoću cirkusa koji mogu napraviti. Ja sam uprkos godinama ostala ona kojoj je i danas dan merak skakati po krevetima, pogotovo ako je dušek pun federa, a strop visok, jer ako popusti špera ili koja daščica ionako mi niko neće povjerovati da sam skakala jer djeci u odraslom pakovanju malo ko vjeruje.
