Raspusti nas djece iz podmajevičkog kraja nisu bili ofarbani preplanulim tenom stečenim na moru. Štaviše bili su prilično crno-bijeli uz bezbroj obaveza koje je diktirao život na selu i kojih ni najmlađi nisu bili lišeni da se stekne radna navika – temelj svih budućih životnih olakšica. Zabavu smo postizali nestašlucima u želji da se što bolje upotpunimo djetinjstvo. Zabava je podrazumijevala improvizacije razne vrste za što nam je ozbiljno razvijalo maštu i često na pleća navaljivalo srdžbu starijih, ali o tome neki drugi put. Najvažniji dani raspusta su bili Ilino i Gospojino s tim da je Gospojino bilo za nijansu jedva čekanije, što zbog odlaska u Breške, što zbog ponude džidža na štandovima između crkve i parkinga i što znog dolaska djece naših komšija iz inostranstva pred ovaj važan dan. Na dan Velike Gospe se niko nije žalio na rano ustajanje kao ni na pješačenje do Brežaka. Za Gospojino se oblačila najbolja (misna) odjeća koju nipošto ne smiješ uflekati uprkos širokoj ponudi potencijalnih uflekivača u prazničnoj, jelskoj ponudi – sladoleda iz aparata, lubenica i dinja, mokrih kolača…
– Znate li vi – opominjala nas mama – da su sladoledi iz aparata opasni? Jedne moje kolegice kćerka stomak zatrovala i završila u bolnici kada je na vašeru pojela taj sladoled.
– Taman imamo vremena odbolovati do početka škole! – govorili smo puni sebe misleći da je mama ljubomorna, jer mora na posao umjesto na Breške i da ta je kćerka kolegice izmišljeni lik.
Šarenilo Gospojina bi svake godine u naše crno-bijele svakodnevnice udahnulo život taman da se stvori blažena ravnoteža. Dragi ljudi iz svih okolnih sela, rodbina koju nismo dugo vidjeli, rodbina za koju nismo ni znali, njihova djeca, naši zajednički krugovi na ringišpilu, kupljena bižuterija koja pocrni nakon jednog kvašenja ili jedne poštene znojke, pištolji ili još bolje puške na vodu u koje smo sipali sok na razmućivanje, ozloglašeni sladoledi koji te deportuju na infektivno, taze stoljnjak prostrt na sred livade, lubenica do stadija uflekanosti zvanog “vidjećeš ti Bogu svog”, kilogram vrućeg pečenja hrskave korice od čije cijene i najvećeg rasipnika zaboli glava, babina bijela peka isječena na tanko, kolači užinara do nas u koje buljimo toliko da je domaćici pored neugodno da nas ne pobudi, muzika i kolo koje većina nas ne zna igrati, pokušaji da iščičimo od odraslih još koju marku, markice tutnute u džep od strane naših inostranih da se nađe i operativni planovi kako se bez odraslih spustiti od livade do štandova sa robom za kojim su ordinirali glasni prodavači i potrošiti tutnuto bez cenzure “šta će ti to”.
Sa Brežaka smo obavezno odlazili u suzama puni utisaka koji su se danima slijegali i pažljivo probranih priča koje su se prepričavale sve do početka školske godine. Doduše baba je cijelu godinu prepričavala naše neposluhe (kojih nije manjkalo) tokom tog dana uz napomenu “više sa mnom neće ni u crkvu ni u džamiju”. Prijetnje nije nikada ostvarila, iako smo kako veli taj dan naorali za čitavu godinu.
– Znaš koja je jedina mana ovog Gospojina? – brojao je kao bumbar od plača otekli rođak prilikom pješačenja kući.
– Koja?
– Što je samo jednom godišnje.
To je bila jedina situacija u kojoj smo se nas dvoje složili i zagrljajima tješili dok su zvečale naše kupljene dragocjenosti diskutabilnog kvaliteta u šuštećim vrećicama negdje kraj hidanskog mezarja dok smo odmarali u hladovini uzbrdice.
