Piše: Zlatko Špoljarević
Napustio nas je dobar čovjek, uzoran svećenik, jednostavan i skroman Ujak. Zahvalan sam Bogu što sam poznavao fra Jozu. Proveli smo mnogo vremena u čestim i dugim razgovorima iz kojih se uvijek moglo učiti. Rijetko je bio neraspoložen, baš rijetko. Dugo bi se i puno moglo pisati o fra Jozi. Izdvojit ću meni najbitnije.
Redovito je išao u ispovjedaonicu. Volio je fra Jozo taj sakrament u kojem se čovjek miri s Bogom. Više puta mi je rekao “Znaš, uvijek dođe barem jedno na ispovijed. Zato moram biti tamo, na raspolaganju!”
Skoro ga je Anto, naš župljanin prije mise upitao “Fra Josipe, kako ste? Jeste li dobro Fra?”, a fra Jozo mu odgovori “Nisam dobro!” i zastade, na što smo se i Anto i ja malo brecnuli, a onda nastavi “Odlično sam!” Uvijek je bio veseo, radostan. Volio je šalu. Često i na svoj račun.
Iako će mi u sjećanju najviše ostati naši susreti nakon nedjeljne jutarnje mise koju je fra Jozo godinama slavio. Nakon mise, išao bih u pekaru kod Kabila kupiti peciva za doručak, a fra Jozo bi uvijek izrazio želju da mu kupim jednu malu lepinu, toplu, koju bi baš svaki put podijelio samnom rekavši “Maestro, pola tebi, pola meni”. Svake bi me nedjelje pitao, iako je znao odgovor “Može li jedno jaje na oko i mala šalica nescaffe s mlijekom?” Tako se radovao tom jednom jajetu. I svaki put bi nakon doručka, kad bi pošao u ispovjedaonicu, makar jednom, a često i više puta rekao “Maestro, hvala na doručku i ljubavi”. Da u samostanu nije bilo kuharice i mlađih fratara koji znaju i vole nekad nešto spremiti za jelo, napose za doručak, još bi i bilo logično da fra Jozo zahvaljuje na jednom ispečenom jajetu. Tolika zahvalnost za tako malu stvar! Učio sam se od njega zahvalnosti. I to zahvalnosti na malim, svakodnevnim stvarima.
Zahvalan sam Bogu da se nije patio zadnjih dana svoga ovozemaljskog života. Uvjeren sam da ga je dobri Bog poštedio patnje i križa bolesti jer se fra Jozo već “nanos’o” križeva kroz život. Mnogima se čudimo da je doživio ovoliko godina nakon svega što je prošao u životu. Sam je više puta rekao kako vjeruje da je Božji dar to što je izdržao sve nedaće kroz koje je prošao. Nije bilo lako izdržati sve udarce društva, pa i onih najbližih oko sebe. I kako mi napisa jedan fratar, nakon što sam mu javio da nas je fra Jozo napustiio, “Barem je ostavio pisani trag svoga mučeništva!”
Dragi fra Jozo, Ujače, prijatelju, počivaj u miru Božjem. I moli za nas.
