Piše: Andrea Petrović
Fra Jozo bio je jedan veliki čovjek i posebno drag svima nama. Ispovijed kod njega bila je obvezna, a njegovi savjeti i razgovor s njime bili su utješni i jednom riječju- divni. Kada sam bila malo dijete, negdje oko 2007. godine, rekao mi je: “Budi dobra kao anđeo! Isus te voli!”
Nisam to zaboravila, niti ću ikada zaboraviti. Ponekad pomislim, Bože, hvala ti za ljude kao što je on. Taj čovjek je prirastao srcu svim vjernicima naše župe ali i dalje. Čak i prije negove smrti, kada god bih ga pogledala, rekla bih sebi: “Bit će mi teško kada umre…”
Znam razmišljati o smrti koja je nezaobilazna. Upravo sam u crkvi naučila da ljudi dolaze i odlaze. Trojica svećenika, koja sam znala otkako su bili đakoni te s kojima sam se sprijateljila, otišla su daleko od Tuzle te ih možda opet nekada sretnem. Ali fra Jozu znam otkako znam za sebe, ovih malih sedamnaest godina. Pamtim ga kao malog i dobrog starca, najboljeg ispovjednika i žarkog propovjednika. Njega nažalost više neću sresti na Zemlji.
Njegove mise trajale su duže u odnosu na one koje su vodili drugi svećenici.
Skoro svaki dan dolazio bi u crkvu i crnoj jakni sjedio u ispovijedaonici čekajući vjernike. Znalo se dogoditi i da sam sjedi po pola sata, a da mu nitko ne dođe. No, on nije gubio nadu. Ipak je dolazio, bilo vjernika ili ne.
A, kada bi se vraćao u samostan, šepajući bi došao do ambona i rukom se naslonio na njega, pa kleknuo. Nije posustao ni u bolovima da se pokloni pred Bogom. A koliko nas samo dođe i jednostavno “čučne” pred oltarom, bez ikakvih osjećaja i poštovanja? Kao da Boga niti nema…
Rekao mi je da kršćani trebaju biti “skretničari” – da svoju pažnju s loših stvari skrenu na one dobre. “Mislite o cvijeću…”, rekao bi mi, “…pa, recite: Isuse, hvala Ti što si nam dao ovakvo lijepo cvijeće.”
Naučio me i da nesavršenosti vladaju čovjekom, ali da je Isus bio taj koji je sve platio i uzeo na sebe. Da je došao spasiti, a ne kazniti i da se ponovno iznova žrtvuje za nas. Pokazao nam je svima da se ne treba bojati. Taj čovjek dao je sve što je imao u životu, pa čak i svoju slobodu poradi Boga. Zašto i mi ne možemo biti kao on? Predani Bogu i voljeti Ga onako kako Ga je volio naš simpatični fratar?
Kada je puk naše župe čuo da je Jozo bolestan, da ne jede i prima infuzije, svi smo uzeli krunice u ruke i molili za njegovo ozdravljenje. No, Bog je imao nešto drugo u planu. Umro je dan uoči svetog Josipa, 18.3.2021. Gospodin mu se smilovao i pozvao ga k Sebi, da imendan proslavi sa svetim Josipom u raju.
Drago mi je što se nije patio. Predragi fra Jozo, da sam znala da će nam onaj razgovor biti zadnji, rekla bih Vam da ste bili bitan dio mog duhovnog života. Da ste bili uzor i slika jednog Božjeg čovjeka. Jedna od zadnjih stvari koje je poručio nama djeci koji smo se smijali i pjevali na ulazu u samostan bilo je- “Budite radosni! Uvijek budite radosni!”
Hvala Vam za svaku molitvu, za svaki savjet, riječ i ispovijed. U raj poveli Vas anđeli, a sigurno već i jesu. Vi ste bili zaista svet čovjek i preko Vas sam osjetila toplinu Božje ljubavi i milosrđa.
Molim Vas, recite Bogu da ga volimo.
U rajskome vrtu sada je jedan novi cvijet- naš fra Jozo. Hvala Ti Isuse, što si nam dao tako lijep cvijet.
Tuzla je izgubila jednog divnog i poniznog čovjeka koji nas je spajao s Bogom i preko kojeg je Bog govorio nama, a dobila svog prvog sveca.
Živjeli ste težak život, a sad se poput Lazara tješite u Abrahamovu naručju.
Svaki pogled na ispovijedaonicu bit će bolan, jer znam da u njoj više ne čeka onaj stari, pobožni čovjek. Cijenit ću ga dok posljednji put ne izdahnem.
U ušima mi idalje odzvanja njegov glas:
“…Lijepo ste se ispovjedili, evo, za pokoru izmolite…”
Do sljedećeg susreta, a znam da ću Vas tog jednog dana u Nebu ponovno vidjeti,
Zbogom.
Počivajte u miru.
