Pravnica i spisateljica Nastja Kulović je stakleno dijete, odnosno dijete obitelji u kojoj je drugo dijete bolesno. Njena je sestra kao dijete oboljela od multiple skleroze. Roditeljska pažnja često se ne zadržava na staklenom, odnosno zdravom djetetu, zbog bolesti drugoga koje im oduzima sve resurse, te se osjećaju izgubljeno i nemoćno. Ubrzo nakon poboljšanja sestrinog stanja, dogodio se nevjerojatan obrat – i Nastji je dijagnosticirana multipla skleroza.
“Staklena djeca će na pitanje kako su – uvijek odgovoriti da su dobro, jer znaju da ne smiju biti loše u situaciji u kojoj žive – to je onda dodatni teret”, objašnjava Nastja.
“Tad sam shvatila da se život, kakav je do tada bio, raspada. Pomagala sam joj na sve moguće načine, mislim da sva staklena djeca to rade – trude se pomoći i biti svima na usluzi”, kaže Nastja koja je kao stakleno dijete imala izuzetan osjećaj krivnje zato što je zdrava, a otkrila je da su ga imali i drugi.
Nastja je u toj situaciji potisnula svoje potrebe i kaže kako joj je dugo trebalo da shvati da i ona ima pravo na svoje želje i život.
Ubrzo nakon auto-transplantacije matičnih stanica i sestrinog poboljšanja zdravlja dogodio se nevjerojatan obrat – Nastji je dijagnosticirana multipla skleroza.
“Moja prva reakcija je bila ‘Zar stvarno?’. Od svih bolesti baš ta s kojom sam odrastala, za koju znam kako funkcionira”, kaže Nastja i dodaje kako joj je bilo teško buditi se bez da razmišlja o simptomima koje je imala njezina sestra.
“Tek kasnije, kad sam bila dobro, shvatila sam da sam njezinu bolest preuzela u svoju – nisam više znala čija je to bolest”, kaže.
Nastja je potražila alternativni put ka ozdravljenju, odnosno, kako kaže, na put ka iscjeljenju.
“Spoznala sam što je sve emocionalno utjecalo, koje rane i traume imam, i počela sam raditi na tome”, priča i dodaje kako se sada osjeća puno bolje nego prije bolesti.
Educira se za psihoterapeuta, a to iskustvo joj je potvrdilo vezu između emocionalnog iskustva i bolesti.
Dio procesa ozdravljenja je i knjiga koju je napisala, a danas je njezina misija educirati javnost o djeci koja su živjela njezinim životom.
“Potrebno je da roditelji obrate pažnju na njih, odvedu ih na sladoled ili u kino, posvete im se. Kao jedno stakleno dijete drugome, prvo što bih rekla je – ‘vidim te’. Svi mi želimo da nas netko ‘vidi’, da nas se poštuje i da imamo pravo postojati”, zaključuje Nastja. (HRT)
