Naslovna Istaknuto Željko Ivanković: Jedina brana političara je nacionalizam i sve što on proizvodi

Željko Ivanković: Jedina brana političara je nacionalizam i sve što on proizvodi

565

Željko Ivanković istaknuti bosanskohercegovački pjesnik, pripovjedač, romanopisac, esejist, radio-dramski pisac, književni kritičar, prevoditelj, publicist i novinar prije nekoliko dana je u jednoj svojoj kolumni slikovito opisao situaciju u Bosni i Hercegovini nazvavši je histeričnim patriotizmom. U razgovoru za Hrvatski glasnik kaže da ga sve ovo što se događa podsjeća na još jednu veliku izbornu igru, nakon koje će svi biti sretni. Nacionalisti, jer će nastaviti biti lideri, a ne optuženici, osuđenici ili zatvorenici, a visoki predstavnici jer će i dalje imati dobar i dobro plaćeni posao.

Razgovarala: Maja Nikolić

HG: Posljednjih dana pa i mjeseci sve više slušamo retoriku političkih lidera koja u sebi ima itekako prijetećih poruka. Na što Vas ovakav način komunikacije s jednim dijelom javnosti podsjeća, posebice jer takva retorika u sebi ima nacionalističke stavove?

 Ivanković: Mi imamo posla s neodgovornim i za sve drugo, osim za kriminal, jedva sposobnim ljudima. Pokažite mi jednoga od njih koji je ikada i išta uradio u svojoj struci, a potrčao je u politiku zarad najprizemnijih osobnih interesa. Mislite da su takvi ljudi uopće sposobni za neku komunikaciju? Pa, oni jedva znaju svoj jezik. Slušajte ih. Njihove su retoričke sposobnosti, čak i nakon trideset godina boravka u politici, svedene za 300-500 riječi. Doduše, uz ponešto političkih fraza i na nekoliko „dakle“, „ovaj“…

Naravno, njihovi birači funkcioniraju na još nižoj, često mnogo nižoj razini i jedino razumiju jezik sile (Čujte ih koliko žale za bivšim vođama, njima trebaju vođe, tipični sindrom stada…), pa se tako i ti koje zovete liderima ponašaju.

Naravno da su čobani i psi tornjaci među ovcama i lideri i elita. A oni, ti tzv. lideri jesu političari na najnižem stadiju razvoja, ali niti jedan od njih nije dogurao ni do „d“ od državnika, a puna im usta države. Nacionalizam, primitivnost, patrijarhalni mentalitet, neosposobljenost za javni govor, nesposobnost za dijalog (oni su ljudi dugih i glupih monologa!) njihova su svakodnevica, a spremnost za slušanje ili kompromis je za njihovu hajdučku pamet poraz već i prije nego išta progovore.

Oni jedino znaju prijetiti, inatiti se, govoriti nasilnički i tako misle da su ljudi od autoriteta. Nažalost, u tome im uvelike pomažu poslušnici, poltroni, dakle ne samo oni oko njih, nego i dio medija koji u njima vidi male bogove, uliznički ili nekompetentno (a, koja je razlika?) s njima razgovara…

Kad osjete da gube tlo pod nogama postaju zvijeri spremne na sve. I onda se ti „lideri“ čude kako im uspijeva u stranci biti netko i nešto, a ne i izvan nje gdje su nitko i ništa. Oni žive u svijetu krivih ogledala. Umišljeni egomani i krimogeni tipovi. Jedina njihova brana je nacionalizam i sve što on proizvodi.

HG: Jesu li Vas iznenadile ovako burne reakcije od strane bošnjačke politike kada je u pitanju izmjena izbornog zakona?

 Ivanković: Intenzitet te reakcije – da. Sve ostalo ne, jer već dugo traje buđenje, uzgajanje i narastanje velikobošnjačkog nacionalizma. Vidljivo je to. Pisao sam zadnjih 10-15 godina o tome. Naravno, ne može postojati velikosrpski ili velikohrvatski nacionalizam, a da on ne generira i treći. U raznim oblicima: bilo kao unitarizam, bilo kao nacionalizam, vjerski fundamentalizam… Vidjeli smo to i u SFRJ. Matrica je ista. Nije Jugoslavija propala zbog malih nacionalizama… Nju je mogao srušiti i srušio nacionalizam brojčano najveće nacije. Jedino tako to i može. No, Bošnjaci od toga izgleda ništa nisu naučili, pa se još uvijek čude kad im se na to ukaže.

Čudi i žestina napada na ono što se zove međunarodna zajednica i visoki predstavnik, onaj isti kojega su plačljivo svako malo zazivali da uradi nešto za njih… Iznenadila je i ulica, ona ista kojoj ne smetaju ukradene milijarde, tisuće bezrazložno umrlih zbog korone, pad na zadnje mjesto u Europi po svim društvenim parametrima, ali izborni zakon i njegove tobožnje izmjene, najednom se u to svi razumiju, uspravio ih je na zadnje noge i zapjenušao… Kao da sve ono prije nije država???

HG: Postoji li razlog za strah?

 Ivanković: Strah? Od čega? Pa zar naš svijet već nije bio strah od pljački koje su im priredili njihovi „lideri“, od smrti od korone u režiji njihovih „lidera“, od potonuća na europsko dno, od odlijeva desetina tisuća mladih ljudi na zapad? Od čega sada strah? Od rata? Pa, neka se sjete devedestih, a ne da ih dvije stotine tisuća prebrojenih netko poziva u obranu… Čega?

Samo se manipulira tim svijetom uoči tako nužne izborne nacionalno-vjerske, plemenske homogenizacije. Jer, ako netko istinski hoće da se ova zemlja raspadne ne može je spasiti ni dva milijuna, a kamoli dvije stotine tisuća ljudi… A ako netko neće… Uostalom, zašto sebi umišljamo da smo ikad išta sami uradili? Pa, evo, trideset godina ne možemo donijeti nijedan zakon osim onaj o povećanju plaća tzv. liderima. Ova zemlja nikad nije bila svoja samo svojom voljom. Uvijek je bila i postojala, zaboravite samoljubive mantre histeričnog domoljublja, voljom jačih od nje i izvan nje.

HG: Po Vama tko je krivac za ovakvo trenutačno stanje i kada se posljednjih dana spominje rat, jesu li takve prijetenje usmjerene prema Hrvatima?

 Ivanković: Krivac? Krivci? Pa, ti koje ovdje zovemo „liderima“. Oni brane svoje pozicije, svoje oteto bogatstvo, svoj tobožnji društveni ugled. Status quo. Ili, ako se on može iole osnažiti.

Da, ovo zadnje događanje je bilo generalno usmjereno protiv Hrvata. Želja da se ovlada Federacijom koncentrirala je sve snage protiv Hrvata. Na takvo što je Silajdžić prije više od 15 godina ukazivao Željku Komšiću, ali nema tu nimalo pameti. Istina, i želja drugih da budu ekskluzivni Hrvati isprovocirala je „probosanstvo“ u njegovu najvulgarijenim, najprimitivnijem obliku.

Srpstvo „srpskog sveta“ najednom je gurnuto ukraj i, vide li to bošnjački tzv. lideri?, sudbina zemlje je dovedena na streljanu… Kuća se gradi sa sustanarom, a to Bakir ne vidi. On Hrvate uporno gura iz te kuće…

HG: Kako komentirate činjenicu da se u ovoj zemlji uopće ne priča o ekonomiji, europskim integracijama nego isključlivo o određenim svađalačim politikama, ugroženostima?

Ivanković: Zašto bi govorili o ekonomiji, kad se u nju ne razumiju? Ono što su se u ekonomiju razumjeli, oni su ugradili u nekretnine svoje, svoje djece, ženine familije, roditelja, prijatelja… Sjetite se slučaja Sanader. Kako se njegov punac iznenadio kad je shvatio da u banci ima račun na milijun nečega… A svaka je kći imala po desetak kartica…

Pa, onda i te integracije? Tko je o njima najviše govorio? Sanader? I ništa! A kad je on skinut, Hrvatska je za godinu ušla u EU. Tako je i još gore ovdje. Svaka Europa za BiH, znači europski zatvor u Lukavici za „lidere“, osim ako na vrijeme ne pobjegnu u svoje nekretnine u Hrvatskoj, Srbiji, Turskoj, Rusiji, Austriji, Cipru… A pobjeći će. Hrvatska je koliko-toliko država, pa je Sanadera uhvatila na granici, a ovdje… Hajte, molim vas…

HG: Kako Vi gledate na djelovanje Christiana Schmidta koji očito želi jasnije intervenirati, zašto joj se bošnjački lideri toliko suprotstavljaju, a donedavno su visokog predstavnika nazivali velikim prijateljem?

Ivanković: Čovjekom koji se zove Schmidt se uopće ne želim baviti, kao ni svima onima koji su na toj stolici sjedili prije njega. No, samo njihovo postojanje ovdje govori o BiH kao o još ne-državi. To potvrđuje ono što već rekoh kako ova zemlja nikad nije bila svoja samo svojom voljom. A njegov odlazak odavde želim više od Dodika. Za Dodika bi to značilo osobni trijumf i mogućnost da ovdje pravi i veće pizdarije od dosadašnjih, a za mene – konačan trijumf pravne države, vladavinu prava i sve ono što ima čak i najmanje demokratska država Zapada. A to s eurointegracijama je, kako rekoh, šuplja mantra.

Da tko ovdje hoće  sređenu državu ne bi mu trebala Europa, EU ili nekakve integracije, ne bi svaki dan slušao ultimatume o ispunjenju 14 preduvjeta da bi ušao u predsoblje EU, nego bi sve to rješavao zarad sebe, svoje djece, svoga naroda (kako to patetično zvuči!) i onda Europi, kao Norveška rekao: baj, ćao, tko te šiša… Ali, političari su čak uspjeli svoje birače uvjeriti kako nas Europa neće jer smo muslimani. (Više muslimana ima u Francuskoj ili Njemačkoj nego u tri Bih!) Vučić to isto priča, uz Vulinovo obrazloženje, jer su pravoslavci?! (Kao Rumunji, Bugari ili Grci i Ciprani nisu!?)

Dakle, vidite da nama nije do Europe! Nego, neka nas ovako, nama je fino, a narod je stoka, jednom u četiri godine ćemo ga malo vjerski i nacionalno okupiti pod zastave i onda – udri Jovo nanovo…

HG: Po Vama na što bi ovo sve moglo izaći?

 Ivanković: Na još jednu veliku izbornu igru, nakon koje će svi biti sretni. Nacionalisti, jer će nastaviti biti lideri, a ne optuženici, osuđenici ili zatvorenici. Visoki predstavnici jer će i dalje imati dobar i dobro plaćeni posao. Naš mladi svijet jer će se uhvatiti sigurnih i ipak dobro plaćenih poslova na Zapadu. Mediji, jer će svoj rezon postojanja dokazivati i sljedeće četiri godine puneći svoje programe nepismenim političarima s kojima su već odavno na „ti“. A ako se veliki popišmane, dobit će i Dodik i Čović i Izetbegović ono što potajno žele – osnažene svoje feude.

HG: Mislite li da u ovoj zemlji, nakon izbora, uopće može doći do promjena?

Ivanković: Moglo bi, ali neće. Pokažite mi nekoga kome je do toga stalo. Ili, hajdemo se, što bi rekao jedan, prebrojati… Koliko nas je za nešto bolje? Ali, ne samo verbalno sa zastavama i transparentima pred OHR-om!

A sad, koliko je onih koji će pred izbornu kutiju stati s glasom reisa, vladike, biskupa duboko u uhu… Koliko je onih koji misle da su patrioti ako su im Hrvati neprijatelji? Koji ne bi baš dali prava pederima, lezbijkama, ateistima, Ciganima, Hrvatima?

HG: I na kraju, godinama se već ukazuje na masovan odlazak mladih ljudi čiji su roditelji uglavnom ginuli i borili se za cjelovitu i suverenu BiH. Sada im se hladno govori da će ih zamijeniti robotima. Je li to svojevrsno dodatno ponižavanje mladih?

Ivanković: (Smijeh)… Sto godina poniženja – parafrazirajmo G. G. Marqueza. Nisam primijetio da se je tih dvije stotine tisuća mladih, ma ni dvije stotine (bez tisuća) diglo zbog uvrijeđenosti i poniženja… Vrijeđajte nas još. Možemo mi trpjeti… Sabur!

Nekoć je mladost, studentska pamet i mladost ljuljala Europu, a sad… Kastrirana ide u svoje bogomolje, u svoje partijske vrtiće, školice… Nitko je već četvrt stoljeća ne uči kritičkom mišljenju nego samo poslušnosti i vjeronauku,ovdje ne mislim isključivo na vjersku poduku. Vjeruj efendiji, vjeruj stranci, vjeruj televiziji… Ne misli, ne kritiziraj, ne talasaj… Blago narodu koji ima ovakvu omladinu. Dok je nje – Njemačka ne treba da brine za svoju budućnost! A bogme, ni Austrija, ni Švicarska, ni…