S prvim danima sljedeće godine biće dvadeset godina od njegove smrti. Iako dva desetljeća nije sa nama, priče i uspomene na jednu od glazbenih legendi Tuzle i dalje su žive i bude emocije. Dado Stuhli bio je voljen od svih, počev od glazbenika s kojima je surađivao, preko svojih kolega, pa do učenika, koji i danas, na pomen legendarnog Dade, prepričavaju najljepše uspomene i šale po kojima je bio prepoznatljiv.
Rođen u obitelji čeških doseljenika Stuhlija, bio je najmlađi sin Otta i Živane i čini se, još od najranijeg djetinjstva predodređen za glazbu.
Kao vrlo mlad, već sa petnaest godina odlazi u Beograd, gdje upisuje Srednju glazbenu školu “Stanković” i otkriva svoju ljubav prema trombonu, limenom duvačkom instrumentu, ne tako rasprostranjenom u našim krajevima. Nakon toga studij trombona završava u Sarajevu, na Muzičkoj akademiji. Dado Stuhli i trombon, od tog trenutka, postaju jedno i tako će biti sve do njegovog preranog odlaska.
Radni vijek proveo je u tuzlanskoj srednjoj glazbenoj školi, kao profesor trombona i teoretskih glazbenih predmeta. Za više od tri decenije rada izveo je mnoge generacije mladih glazbenika i kako to svi danas ističu, bio najbolji drug svakom svom učeniku. Uz ogromno znanje koje je nesebično dijelio, Dado Stuhli je za svakoga pronalazio lijepu riječ, osmijeh, anegdotu, a neke od najlegendarnijih i danas se prepričavaju.
Bio je jedan od najbližih suradnika profesora Čestmira – Mirka Dušeka, s kojim je zajednički djelovao u svim velikim umjetničkim projektima ovog grada. Od prvog jazz orkestra, u koji se uključio još kao tinejdžer, pa do onog posljednjeg, ratne 1993. godine Dado Stuhli je neumorno otkrivao sve ljepote glazbe i sa svojim trombonom plijenio pažnju i aplauze. Uz to je, kroz desetljeća svog bogatog umjetničkog rada, osnivao i nebrojene male jazz sastave, koji su obogaćivali kulturnu ponudu grada, sudjelovao, kao dugogodišnji član u radu limene glazbe u Tuzli i Živinicama i još mnogo toga.
Jednostavno, kada je glazba u pitanju, ništa mu nije bilo, ni teško, ni nemoguće. Danas kao lijepe uspomene ostaju i priče iz ratnih godina, kada je, pod svjetlošću svijeća, zajedno sa velikim skladateljem Asimom Horozićem, ručno notno raspisivao neke od najvažnijih stranica opere “Hasanaginica“, koja je tada nastajala iz pera velikog skladatelja.
I uvijek je htio da o njemu govore njegova djela. Skroman i tih, sa osmjehom na licu i gospodskim manirima plijenio je i osvajao jednostavnošću.
Od obnove rada tuzlanske podružnice “Napretka” ostavljao je svoj umjetnički doprinos i nastupao, na danas već kultnim koncertima u najteža vremena, sa željom da i tada ostavi neki umjetnički trag.
Zdravko – Dado Stuhli bio je oličenje skromnosti i dobrote i čini se da je u svojoj misiji, da o njemu govore njegova djela i njegovi brojni učenici, i uspio. Baš kako je i živio, otišao je tiho i uz omiljene glazbene zvuke, prohladnog siječanjskog jutra, prije dvadeset godina.
Na posljednjem ispraćaju ovog velikog umjetnika se sviralo, kako i dolikuje odlasku glazbenika, a uz birane riječi profesora Dušeka, gradom se prolomio dugotrajan aplauz. Radeći cijeli život za aplauz, uz aplauz je i otišao, ostavljajući divne uspomene na život u kojem je sve bilo satkano od najljepših nota.
