Prošlotjedna rudarska nesreća u Rudniku Breza još nas je jednom podsjetila na činjenicu da se rudara, njihovog vrijednog rada i zalaganja u gotovo nehumanim uvjetima, prisjetimo tek nakon tragedija. To je pokazalo iskustvo godinama unazad. Zašto je tako, zašto se nedovoljno ulaže u rudnike čiji je rad ključan za funkcioniranje gospodarstva, zašto je struka stavljena po strani, a politički i nacionalni aspekti ušli i u rudnike, pitali smo s istaknutog profesora Rudarskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, Sabida Zekana. „Ništa se u zadnjih 40 godina nije uradilo na tehničkim unapređenjima, nije bilo istraživačkih projekata. Ako je i bilo nekih studija, ekspertiza i elaborata, oni su manje više stavljeni u ladicu ili su unaprijed naručeni da ne služe ničemu ili su rađeni nekvalitetno, nestručno.
Obrazovanje rudarskih inženjera, gdje ja radim na fakultetu, također je veoma loše. Dolaze nam sve lošiji srednješkolci. Od nas se traži “prolaznost”. Mi isporučujemo sve lošije inženjere. Sistem se vrtložno urušava. Ne postoji sistemski pristup naučnom istraživanju, ako se pojavi i pozitivan primjer bude ugušen raznim birokratskim uticajima. U značajnoj mjeri, mnogo se radi populistički“, upozorio je profesor i znanstvenik Sabid Zekan.
Razgovarala: Maja Nikolić
HG: Još jedna rudarska nesreća u Brezi aktualizirala je činjenicu da se uvjeta u kojima rudari rade sjetimo tek onda kada se tragedije dogode. Kako gledate na to?
ZEKAN: Narodna poslovica kaže da nesreća ide na nesreću, tj. multiplicira se. Smrt jednog rudara je posljedica niza prethodnih nesreća o kojima se uglavnom šuti ili se malo zna. Nesreće na radnim mjestima se dešavaju, posebno u rudnicima gdje su po svojoj prirodi radni uvjeti specifični, svakodnevni i neizbježni: slaba vidljivost i vještačko svjetlo, stiješnjen prostor, mašine u pokretu, prašina i buka. Pored toga prirodni uvjeti kao što je pojava eksplozivnih i otrovnih gasova, zarušavanje krovine, prodor vode mogu biti veoma opasni, javljaju se iznenada. No, današnji tehnički standard je omogućio da se olakša i osigura rad rudara u jamama. Međutim nije dovoljno samo imati tehničke uređaje. Oni zahtijevaju i druge tehničke preduvjete od obrazovanog kadra do dosljednog principa primjene određenih standarda.
U zadnjih više od 100 godina, od kako se intenzivno kopa ugalj kao energent, sve države koje su vladale rudnicima su uzimale od rudnika što više, a davale rudnicima što manje, a to se radi danas. Jedan od osnovnih izvora svih nesreća na rudnicima je “jeftin ugalj” koji se prodaje termoelektranama i za čiju cijenu rudnici ne mogu pozitivno poslovati. Dalje, u periodu tranzicije, većina rudnika u Federaciji su postali vlasništvo Elektroprivrede. Stvoren je ogroman konglomerat poput velikih “sovjetskih” giganata, čime je stvorena jedna nova vrsta državno-socijalističkog preduzeća gdje ne vladaju komercijalni principi moderne ekonomije.
Postoje i mnogo dublji i detaljniji uzroci. Jedan od uzroka rudničkih nesreća je veliki disbalans radnika koji rade pod zemljom u odnosu na one koji su na površini. U zadnjih 30-40 godina sve više je rastao broj radnika na površini, a smanjivao se broj radnika pod zemljom za jedan te isti rudnik. Tako da radnici pod zemljom dužni su da zarade za one koji su na površini i još da zarade za brojne “uhljebare” koji se nižu preko političkih stranaka i vlasti sve do vrha države. Upravo, preko državnih preduzeća, a to su i rudnici, najlakše je manipulirati s kapitalom. Rudnički kapital koji je stečen još za vrijeme bivše Jugoslavije polako se topio i izvlačio na razne načine, uglavnom u periodu u zadnjih 30 godina. Osiromašeni rudnici su sav teret daljeg poslovanja prebacili na “rudara” koji direktno kopa ugalj. Takav rudar je pod stalnim stresom i pritiskom da se iskopa što više i naravno da su time stvoreni preduvjeti za nesreću.
HG: Imate li možda podatke, kako izgledaju naši rudnici, koliko je ta oprema zaista stara i kakvo je stanje u Rudniku Breza?
ZEKAN: Oprema u rudnicima, a misli se na mašinske uređaje i sredstva za rad su od slučaja do slučaja loši, iako ima primjera i moderne opreme. Naprimjer u Brezi postoji novo mehanizirano široko čelo, mjerni uređaji su sofisticirani, a stanje u jami je relativno bolje u odnosu na neke druge rudnike. Znam da raspolažu sa obrazovanim kadrom, Uprava rudnika na čelu sa direktorom je opredijeljena za razvoj i poštivanje tehničkih standarda. Problem Rudnika Breza je naslijeđe. Oni su naslijedili ogromne dugove. Naslijedili su jeftinu cijenu uglja. Naslijedili su radnike na površini koje štiti zakon ili politika. Problem treba tražiti u državno-političkom zaleđu koji iz sjene stihijski upravlja rudnicima.
HG: Što mislite hoće li i ova tragedija išta promijeniti ili će sve ostati na medijskim napisima i već za nekoliko dana se sve zaboraviti?
ZEKAN: Da bi se stanje u rudnicima popravilo treba više godina i mukotrpnog odricanja. Treba sistematski pristup tehničkom i ekonomskom poslovanju. Država, odnosno Federacija BiH mora donijeti jasnu strategiju, kako upravljati rudnicima, mislim na socioekonomsku politiku. Dalje, treba jasno reći da je rudnik proizvodno preduzeće, a na socijalna ustanova. Treba uvesti mnogo više saradnje sa Rudarskim fakultetom i institutom i s ekonomskim institutima. Nije u rudnicima problem samo nova oprema. Ništa se u zadnjih 40 godina nije uradilo na tehničkim unapređenjima, nije bilo istraživačkih projekata. Ako je i bilo nekih studija, ekspertiza i elaborata, oni su manje više stavljeni u ladicu ili su unaprijed naručeni da ne služe ničemu ili su rađeni nekvalitetno, nestručno.
Obrazovanje rudarskih inženjera, gdje ja radim na fakultetu, također je veoma loše. Dolaze nam sve lošiji srednješkolci. Od nas se traži “prolaznost”. Mi isporučujemo sve lošije inženjere. Sistem se vrtložno urušava. Ne postoji sistemski pristup naučnom istraživanju, ako se pojavi i pozitivan primjer bude ugušen raznim birokratskim uticajima. U značajnoj mjeri, mnogo se radi populistički. Fiktivno se pripisuju uspjesi iako oni nisu realni, ili se nekadašnji uspjesi pripisuju današnjem vremenu.
Rudarski inženjeri u rudnicima nisu adekvatno iskorišteni. Manje-više dužni su da budu poslušni hijerarhiji vlasti. Naravno da trebaju biti poslušni, ali ne na ovakav način kako se radi u rudnicima.
HG: Zaboravlja li društvo pa i sindikati koliko je rad rudara važan, značajan, težak, a necijenjen?
ZEKAN: Društvo u BiH je danas podijeljeno nacionalno, teritorijalno, sociološki, politološki i na druge načine. S druge strane državno-politički aparat se izdigao iznad društva i čak ne poznaje društvo niti ih je briga o društvenim odnosima. Državno-politička oligarhja živi u svom svijetu i imaju svoje unutrašnje političke probleme i uglavnom se time bave.
Sindikat rudara je najčešće usko povezan s vladajućim strukturama. Sindikat se naravno bori za veća prava rudara, ali nikad protiv vlasti. U nekim situacijama zaprijete štrajkom, ali štrajk ili najava štrajka traje dok se odblokira žiro-račun i isplate plate. Poslije sve utihne. Vođe sindikata su često usko povezani sa upravama, primaju dobre plate i vrlo su “energični” na medijima, ali suštinski oni učestvuju u trpanju stvari pod tepih. Čast izuzecima, jer u okviru sindikata ima i onih koji dobronamjerno rade.
HG: Sluša li se uopće glas struke?
ZEKAN: Rudarska struka u BiH je veoma nedefiniran pojam. Ako govorimo o naučno-obrazovnim institucijama, prije svega Rudarsko-geološko-građevinski fakultetu u Tuzli, onda možemo reći da je i fakultet dio sveopštih društvenih kretanja koja nisu dobra. Fakultet je izgubio slavu koju je nekad imao i iz godine u godinu tonemo zajedno sa rudarstvom u privredi. Ne postoji strategija, ne postoji iskreno promišljanje i djelovanje. Razvoj kadrova je stihijski. Naučno sitraživanje je svedeno na pojedinačne entuzijaste, a ako se i pojave, slabo su podržani i prepušteni su sami sebi. Otuda, rudarska struka je izgubila na autoritetu. Mislim, da još uvijek imamo stručne ljude koje trebamo valorizovati, odgajati, a najvažnije je osloniti se na mlade ljude. Postojeći kadar postepeno zastarijeva i odlazi u penziju, a mlađi se ne razvijaju. Otuda, ne možemo okriviti samo rudnike ako ne koriste struku, ali možemo reći da vlast u zaleđu nije ništa uradila da napravi sistemska rješenja funkcionisanja veze između struke i privrede. Obično, vlast se ponaša kao da mi njima trebamo biti sluge i da ih stalno za nešto molimo i da im se dodvoravamo, ali nikako da vlast shvati svoju ulogu kao društvenog koordinatora.
HG: Što mislite, kolika su ulaganja u rudnike potrebna, a koliko se danas ulaže?
ZEKAN: Često se koristi termin “Ulaganje”. To je klasično socijalistički termin. Ja mislim da u rudnike ne treba ulagati, već treba vratiti sve što im je oduzeto. Godinama, prodajna cijena električne energije je sociloško-politički problem, a u cijeni električne energije se nađu mnogi , a ne rudnici. Navešću primjer. Građani plačaju tzv. doprinos za obnovljive izvore energije, a taj novac ide direktno tajkunima, a sve je to osmislila vlast. S druge strane, učešće uglja u prodajnoj cijeni električne energije je minimalno i ispod svake komercijalne vrijednosti. Dakle, rudnicima treba omogućiti da komercjalno posluju, da im se vrati što je opljačkano i nisu potrebna ulaganja.
HG: Možete li nas onda podsjetiti koliko su rudnici u FBiH važni za elektroenergetski sektor u BiH pa i zemlje regije i što bi se moglo dogoditi s ovim sektorom ukoliko se ne počne ozbiljno ulagati u rudnike i rudarsku struku?
ZEKAN: Električna energija tj. ugalj je resurs koji je strateški za BiH. Ako se bolje sagledaju stvari na svjestkoj politici, najviše se ratova i sukoba vodi zbog energije. Indirektno, energetski sektor veže za sebe kompletnu industriju, a opet industrija je najvažnija za stvaranje bruto nacionalnog dohodka. Jasno je svakom šta nam znači ugalj. Ali danas, sve više se moše čuti kako je ugalj prljav, kako zagađuje okolinu i to je tačno, ali ništa se nije uradilo na kvalitetnom spaljivanju uglja. A vidjeli smo jedan dan kad je ruski plin prestao doticati u Sarajevo, kako se stvara panika. Za to vrijeme, vrlo jeftina toplotna para iz TE Kakanj se mogla provesti do Sarajeva, ali nažalost postoji vlast koja pozitvno razmišlja.
HG: I na kraju kako Vi osobno doživljavate ovakve rudarske tragedije, zbog činjenice da stalno upozoravate na loše stanje u našim rudnicima?
ZEKAN: Vrlo često tragedije koristimo u kulturoške i političke svrhe. Npr. naši najbolji filmovi snimljeni su na tragedijama. Dan rudara je baziran na Husinskoj buni kao tragičnom događaju. No, tragedije u rudnicima nisu adekvatno analizirane da bi ih u budućnosti imali sve manje. Upravo, treba mnogo što uraditi na sistematizaciji u društvu i rudnicima da bi se smanjile tregedije. I da kažem nešto izvan rudarstva, skoro svaki dan desi se po neki smrtni slučaj u saobraćaju na cestama u BiH. Koliko znam ne postoji niko od svih nivoa vlasti ko realno razmišlja kako smanjiti nesereće.
Moram priznati da su i mediji saučesnici u tragedijama. Često se vijest o bilo kojoj nesreći bombastično tematizira, ali vrlo rijetko novinar ne ulazi u dubinu problema, niti otkriva krajnju pozadinu nesretnih slučajeva. Kao primjer, 2017. godine, kao predsjednik Društva za geotehniku u BiH, pozvao sam sve poznate i velike medije da proprate GEO-EXPO 2017., godišnju naučnu konferenciju koja je održana u Sarajevu. Za isti dan desila se smrtna nesreća u Rudniku boksita u Jajcu. Najveći broj medija je u naslovu objavio o nesreći u Jajcu, ali niko nije obajvio o GEO-EXPO-u gdje smo upravo imali naučne radove koji imaju za cilj da smanjimo nesretne pojave.