Vedran Čičak jedan je od najcijenjenijih solista na tamburi u BiH i zemljama regije. Potekao je iz tuzlanskog Napretka, gdje je napravio svoje prve glazbene korake. Uz legendarnog Vinka Dobrinića i nekolicinu mladića zaljubljenih u zvuk tambure krenuo je u osvajanje ovog instrumenta.
„Nisam mogao ni zamisliti da će glazba biti moj životni put. Kao dječaka majka me slala na privatne sate gitare, kod legendarnog Prede Stankovića. Kako sam bio manji rastom, gitara me, dok sam hodao, uvijek udarala u nogu i iz moje tadašnje dječije perspektive, gitara je značila manje vremena za igru i bezbrižno djetinjistvo, te moje druženje s njom nije dugo potrajalo.”
Pripada generacijama koje je rat u Bosni i Hercegovini zadesio u tinejdžerskim godinama, zaustavivši to bezbrižno djetinjistvo, na najteži mogući način.
„Te ratne 1993. godine sva djeca iz moje ulice tražila su smisao tog dječijeg života. Moj brat i ja smo sa našim prijateljima iz zgrade čuli da se u Franjevačkom samostanu Sv. Petra i Pavla u Tuzli dešavaju neke pozitivne stvari za mladež. Jako puno sekcija je tada postojalo, od ženskog pjevačkog zbora Napretka, crkvenog zbora, do naravno tamburaškog orkestra i našeg dragog čika Vinka Dobrinića, kojeg mogu smatrati svojim tamburaškim ocem. Mi smo se tu osjećali kao u svom novom domu, u to nesigurno vrijeme osjećali smo sigurnost i družili smo se na najdivniji način, uz glazbu.”
U tamburaškom orkestru HKD Napredak Vedran Čičak je krenuo od juniorske sekcije, jer nije imao nikakvo predznanje o tamburi. Imao je, međutim, veliku želju, te je nerijetko nakon proba juniora, ostajao i na probama seniorske sekcije, nosio instrument kući da vježba i sljedeći dan ga uredno vraćao u samostan.
„Ja danas vjerujem da je to bila božija volja, da baš u to najteže vrijeme mi pronađemo sigurno utočište i da na kvalitetan način provodimo vrijeme. Kad ništa nije normalno oko tebe, uvijek se nađe ta božija milost, providnost, da te usmjeri na neki put i kaže ti trebaš biti u tom trenutku na tom mjestu. To je bio taj tvoj neki novi početak, koji tada nisi razumio.”
Vedran ističe da je u svijet tamburaške glazbe ušao bez ikakvih očekivanja, a da je u tom svijetu već dva desetljeća i da mu je to od tada, do danas, glazba postala život i da ga je profesionalno odredila.
„Tuzla ima stoljetnu tradiciju sviranja tambure. Ja sam u našem Napretku u Tuzli znao viđati fotografije tamuraškog orkestra HKD Majevica, iz 1905. godine. Žao mi je što u Bosni i Hercegovini tambura nije prihvaćena kao nacionalni instrument, poput Vojvodine i Hrvatske. Tambura je instrument velikih mogućnosti, uklopiva u svaku vrstu glazbe, na tamburi možete svirati sve, od transkripcija klasične glazbe, preko filmske glazbe, do naravno tradicijske glazbe naroda ovih prostora.“
Vedran Čičak je dao veliki doprinos razvoju i radu tamburaške sekcije HKD Napredak Tuzla i bio jedan od njenih najaktivnijih članova sve do svog preseljenja u Sarajevo i zaposlenja u Muzičkoj produkciji BHRT, gdje radi već dugi niz godina, kao šef tamburaškog orkestra ove kuće. Veoma je ponosan na svoje glazbene početke, na rad sa Vinkom Dobinićem i prijateljstva koja su nastala kao plod rada u tom ratnom razdoblju.
„Tijekom tih ratnih godina mi smo se trudili da uljepšamo ne baš lijepu stvarnost oko nas. Valjda je to uvijek tako u životu, najteža vremena iznjedre najljepše stvari. Javi se u ljudima u takvim vremenima jedan pozitivni duh koji nadzilazi stvarnost oko nas. Tako smo i mi i vježbali i svirali i jako puno nastupali, trudeći se na taj način da damo svoj doprinos.”
Vedran Čičak danas je jedan od najtraženijih instrumentalista tamburaških instrumenata u cijeloj regiji. Snimio je tisuće trajnih snimaka za arhiv državne televizije, kao gostujući glazbenik sudjeluje na velikom broju projekata, vodi tamburašku sekciju KUD Proleter u Sarajevu, ima svoj glazbeni studio. Cijeli njegov profesionalni put usko je vezen za glazbu i za tamburaške instrumente koje je zavolio i upoznao slučajno u tuzlanskom samostanu.
Dva desetljeća vrijedno istražuje tamburašku glazbu, interpretira najrazličitije glazbene pravce i generalno i sam i dalje ispituje mogućnosti ovog divnog instrumenta.
Raduje činjenica da je jedan od najznačajnijih bosanskohercegovačkih solista na tamburi zapravo dijete naše ulice, dijete Napretka i učenik čika Vinka (kako su Vinka Dobrinića zvali svi njegovi učenici op.a.) i da je svoje prve glazbene korake napravio baš tu, među nama, pod krovom Franjevačkog samostana u Tuzli.
B. P.
