Naslovna Istaknuto U spomen na Ivu Lukića: Seoska izvorna muzika- šargija

U spomen na Ivu Lukića: Seoska izvorna muzika- šargija

1098

Piše: Ljerka Lukić

Moj stric Ivo Lukić je preminuo 9. studenog/novembra 2021. godine. Ostaje nam sjećanje na velikog radnika i vjernika koji je puno učinio na održavanju bosanskohercegovačkih i hrvatskih narodnih običaja.

Na Sreskom takmičenju seoske izvorne muzike (igara i pjesama) u Tuzli 1963. godine pobijedila je Grupa iz Donjih Pasaca koju je znalački predvodio Ivo Lukić. Za ovo natjecanje Ivo je napisao pjesmu “Tuzlo moja, grade omiljeni!” te uspješno ukomponirao taj tekst u zvuke šargije koju je vrhunski svirao na pozornici. S njim su također nastupili: Stjepan Mišković, Mijo Kulić, Marija Krešić, Zorka Marković i Dragica Mišković. Ovaj poznati Šesterac je ponosno nosio hrvatske zavičajne seljačke narodne nošnje i oduševio svojim cjelovitim nastupom.

Više od pedeset godina, sjećao se moj striko Ivo nekoliko stihova svoje pozmašne pjesme:

Tuzlo moja, grade omiljeni

jesi l’ ikom voljena k’o meni?

Naljepša si u proljetne dane

poslije zore kad sunce osvane.

Rijeka Spreča pored tebe teče

pa te krasi i danju i veče.

A u veče kad nebo zaplavi

ti si puna pjesme i ljubavi…

Ivo je rođen na Hrvatskim Pascima 1940. godine. Donji Pasci su se nazivali Hrvatski Pasci, a Gornji su bili Muslimanski Pasci do 1951. godine.

Kao dijete imao je sluh za muziku pa su mu roditelji Tomo i Janja Lukić (moji djed i baba) kupili malu bugariju. Inače su u to vrijeme skoro svi roditelji kupovali svojoj djeci osnovnoškolskog uzrasta obične bugarije i tamburice (od milja zvane ciganjuše). Djeca bi “tandarala” radi zabave.

No, Ivo je sve više razvijao svoj talent za muziku, posebice za sviranje. Naročito zadovoljstvo mu je bilo kad bi im dolazio Janjin brat Juro Jurica Petrović iz Gornje Male (Dubrave) i donosio svoju pravu, veliku šargiju, pa bi je Ivo imao priliku uzeti i zasvirati.

Uz sve svoje poslove otac Tomo (1912–1981) je svirao violinu i bio je nadaren za pravljenje svakovrsnih predmeta i pomagala: stolarski alat, štapovi, violine, drvene loze za torkule… Bio je samouk i pravio je sve ovo dok je imao obje svoje ruke. Nažalost oko 1945. godine prilikom vrševine pšenice vršaća mašina (vršalica) mu je uhvatila i odsjekla lijevu ruku do lakta, te srednji prst na desnoj ruci. S jednom rukom je nastavio vrijedno i uporno obavljati sve svoje poslove i izvršavati zadatke, ali je Tomina savršena izrada preciznih i lijepih predmeta polako prestala. Uz posao službenika i knjigovođe, marljivo je obavljao sve teške zemljoradničke poslove na imanjima Lukića na Pascima (Tuzla) i u Spreči (Živinice), ali nije mogao nastaviti sa izradom violina.

Tomo je vodio Ogranak seljačke sloge u Hrvatskim Pascima (u doba Kraljevine Jugoslavije) dok nije izgubio ruku nesretnim slučajem. Pri Ogranku je djelovalo Kulturno prosvjetno društvo u Čitaonici sagrađenoj na širini uz put ispred velike kuće Ante Jurića (na Jurića putu). Ivo se sjeća kako su dobili sedam tambura iz Zagreba 1951. godine, kad je on imao jedanaest godina. Uslijed povijesnih i društvenih promjena Ogranak seljačke sloge je ugašen, odnosno preimenovan u Socijalistički Savez.

Čitaonica uz posjed obitelji Jurić je rasformirana i zatvorena. Pošto je Vojska napravila cestu za Tuzlu podnu Pasaca i Par Sela (cesta Živinice-Dubrave-Tuzla), Čitaonica na Jurića putu, na uzvišenju, je prestala sa radom jer su otvorene druge dvije čitaonice uz samu cestu, naniže, na Raskršću i na Pijeskovima.

Ivo je volio violinu, no opredijelio se za šargiju zbog povrede prsta i zgloba. Odrastajući neprestano je usavršavao tehniku sviranja upotpunjavanu vještinom pisanja i uglazbljivanja svojih stihova.

***

Od šestorice braće Lukića, šargiju su izvrsno svirali Anto, Petar, Mijo (moj otac) i perfektno Ivo; Stijepo i Mato su imali druge interese. Po povratku iz vojske Petar je počeo praviti šargije svojoj braći, rođacima, komšijama i drugima po narudžbama, a prema potrebi – nekima na desnu a nekima na lijevu ruku. Naprimjer, Anto i Mijo su svirali lijevom, a Petar i Ivo desnom rukom.

Uz Ivu je nastupao i njegov nerazdvojni drug Stjepan Stijepo Mišković. Ivo i Stijepo (rođaci – djeca dviju tečićki: Janje Lukić i Pavice Mišković) su organizirali i odavali priredbe zajedno.

Glavno sijelo je bilo na Jurića putu u Donjim Pascima. Slavilo se i veselilo i u drugim hrvatskim selima u okolici Tuzle: Par Selo, Orašje, Ljubače, Cerik, Husino, Breze, Poljana, Lipnica, Jasici, Rapače, Udeč, Bistarac, Gornje Živinice, Breške, Drijenča, Dokanj, Križani, Grabovica…

Sviralo se po kućama, na sijelima, igrankama, gozbama, feštama, teferičima… obilježavajući time obiteljske, rodbinske i susjedske svetkovine: užine poslije misa, novogodišnja slavlja, odlaženja u vojsku, svadbe, krštenja… Uvijek je na svečanim i natjecateljskim okupljanjima prednjačio Ivo Lukić, čime je iznova potvrđivao svoj ugled. Kad god bi Ivo zasvirao, drugi bi diveći se ili samo slušali ili se odmah uhvatili u kolo te svojski zaigrali. Ako bi se itko od nazočnih s kime pririječio i zamjerio što bi moglo navijestiti ljutnju i srdžbu te voditi u napad i obračun, Ivo bi namjerno prekinuo žice na šargiji i rekao da ne može nastaviti svirati jer su mu pukle žice čime bi se razglasio razlaz i spriječio sukob.

Šargije su pravljene od drvlja: orah, trešnja, šljiva, dud, jasen, kesten, slabije od johe. Dužina ovog muzičkog instrumenta je bila od metar i dvadeset do metar i sedamdeset centimetara. Sastojala se od dva glavna dijela: kutla (kao poveća zaobljena i izdužena glava) i držak (kao dugi, tanki, uski, štapasti produžetak). Držak se umetao i učvršćivao u otvor (procjep) kutle na njenoj užoj strani. Tako se zapravo držak nastavljao na kutlu. Na kutli je bila ugrađena koliba preko koje su se redale čelične žice u jednakom pravcu. Najčešće od četiri do sedam žica. Na dršku su se nalazile male drvene čivije, poglavito prema njegovom gornjem, uzvišenom kraju, nasuprot strani po kojoj je bio pričvršćen za kutlu. Čivijama su se žice ili zatezale ili popuštale kako bi se ostvario bolji zvuk. Na dršku su se također nalazila perzeta pravljena od čelične žice, a danas načinjena od merglasa. Perzeta su bila ravnomjerno raspoređena i služila su za održavanje ritma te postizanje i predstavljanje melodioznosti čime se određivala igra – kolo; pokret i brzina. Perzeta su na izvjestan način zastupala i određivala note pa omogućavala i davala raspored sviranja.

Vještim dodirivanjem i pritiskivanjem žica nadolje prema perzetima očuvavao se odgovarajući ritam i potreban takt.

Terzijan je bio dodatni predmet, izrađen od goveđeg roga, dužine oko tri-četiri centimetra. Njime se trzalo, odnosno sviralo.

Po kutli su urezivane šare u obliku cvjetića, listića, grančica drveća. Kad bi se nova šargija dobro izbrusila i ugladila, bila bi premazana lanenim uljem i posušena pamučnom krpicom. Potom se zasigurno osušena šargija lakirala šerlakom.

Naposljetku se na držak privezao ili okačio ukras; vunena loptica (kitica) koja je izgledala kao privjesak i simbolizirala razdraganost, poletnost, prijateljstvo, zajedništvo.

***

Dulje od pola stoljeća moj stikan Ivo nam je s lakoćom i predanošću pjevao svoje pjesme uz svoju šargiju. Nažalost, 9. studenog je preminuo uslijed bolesti u osamdeset prvoj godini života. Počivao u miru Božijem.