Naslovna Istaknuto SVI SVETI I DUŠNI DAN: Življena svetost i “memento mori”

SVI SVETI I DUŠNI DAN: Življena svetost i “memento mori”

268

Upravo s upaljenom svijećom na grobu drage osobe, uz sjećanje na umrle i molitvu za njih, može današnji kršćanin i čovjek pronaći nešto od one nade u budućnost koju samo Bog može dati čovjeku

Piše: Franjo NINIĆ

Vjernici zapadnoga kršćanstva 1. i 2. studenoga slave dva tradicijski, teološki i liturgijski izuzetno važna blagdana: Svi svete (1. studenoga) i Spomendan svih vjernih mrtvih (2. studenoga). Oba su blagdana međusobno povezana, te simbolika i teološki jezik prvoga određuje simboliku i vjernički izričaj drugoga. Kako na teološkoj tako i na praktično-liturgijskoj razini.

Prema dugoj i povijesno-crkveno utemeljenoj tradiciji, 1. studenoga zapadno, a osobito katoličko kršćanstvo slavi svetkovinu ili blagdan Svih svetih. Toga dana kako liturgijski tekstovi tako i biblijska čitanja stavljaju u središte svetost čovjeka, tj. potpuno ispunjenje ideala čovještva u služenju Bogu i bližnjemu. Crkva toga dana doziva u sjećanje sve muškarce i žene u povijesti čovječanstva i kršćanstva koji su ostvarili cjelinu ispunjenja ljudske egzistencije pred Bogom i njih naziva svetim. Ti „svi sveti“ su i oni koje je Crkva formalno i službeno proglasila svetima, ali i oni koji su u jednostavnosti običnoga svakodnevnoga života u cijeloj povijesti čovječanstva živjeli ideal ljubavi prema Bogu i čovjeku, a da to nije negdje oficijelno ili formalno priznato, zapisano ili objavljeno. I jedni i drugi pripadaju onome što teologija naziva „communio sanctorum“, zajedništvo svetih. Slavljenjem liturgije toga dana Crkva i kršćanstvo u cjelini poziva i čovjeka današnjice da u konkretnim životnim situacijama i konkretnome životu ostvaruje taj „sveti“ ideal i na taj način stvara Božje kraljevstvo, Isusov ideal posvemašnjega pomirenja i solidarnosti među ljudima, već ovdje na zemlji.

Dan poslije (2. studenoga) liturgijski se obilježava Spomendan svih vjernih mrtvih, u svakodnevnome jeziku poznat kao „Dušni dan“ ili „Dan mrtvih“. Današnji kršćani sjećaju se konkretnih muškaraca i žena, svetih i nesvetih, poznatih i nepoznatih, bogatih i siromašnih, naprosto svih onih koji su umrli, a bili su s nama, današnjim kršćanima, u nekoj personalnoj, obiteljskoj ili nekoj drugoj relaciji. Molitva za te ljude povezana je s vjerom da su ti „vjerni mrtvi“ također dio „zajedništva svetih“. Odatle veza ovoga spomendana sa blagdanom Svih svetih.

Konkretna vjernička praksa kod nas iscrpljuje se uglavnom posjetom grobljima i na prvi i na drugi dan mjeseca studenoga. Ta, za kršćane također sveta mjesta, postaju toposi sjećanja i aktualiziranja svijesti vlastite prolaznosti i krhkosti ljudskoga života. Paljenje svijeća i molitve na grobovima onih „koji su u vjeri pred nama otišli“ prvotno ukazuju na svijest vjernika današnjice da u svojim životima, danas i ovdje, trebaju pokušati ostvariti nešto od onoga ideala svetosti, odnosno ispunjena, promišljena i odgovorna života. Upravo s upaljenom svijećom na grobu drage osobe, uz sjećanje na umrle i molitvu za njih, može današnji kršćanin i čovjek pronaći nešto od one nade u budućnost koju samo Bog može dati čovjeku.

I svetost i sjećanje na umrle ljude, a to je elementarni sadržaj ova oba blagdana na početku studenoga, pripovijedanju o Bogu kojega današnji svijet i čovjek toliko trebaju. I oba su ova blagdana prigoda da se ta potreba učini javnom i vidljivom. S onu stranu kod nas rado prakticiranoga „kulta mrtvih“, holivudske estradizacije u vidu „Halloweena“ ili monetarizacije u prodavanju cvijeća, plastičnih lampinjona i svijeća.