Nekad sam davno u bespućima interneta naletjela na jedan video u kojem djevojka nekim biljčicama dekoriše sladoled i odmah mi je pažnju privukla njena zdjelica. Ta je zdjelica bila plastična, dvobojna, a uz nju je u paru išla i kašikica koja liči na kornet sa kuglom sladoleda. Odmah sam poželjela imati istu takvu zdjelicu i dala sam se u akciju pronalaska zdjelice. Bezbroj sam puta ukucala na internetu “zdjelica za sladoled sa kašikicom koja liči na kornet” kao i varijacije te pretrage, ali je moja potraga bila bezuspješna. Isto sam to ukucavala na svim meni poznatim jezicima sa akcentom na engleski, ali ništa. Pitala sam i znane i neznane, i prodavače i preprodavače, i čiku koji prodaje sladolede, i njegovu ženu, i koga treba i koga ne treba, ali ništa. Čak sam nekoliko puta stavljala sliku zdjelice sa onog videa na neke fejzbučne grupe, jeda Boga ko znadne, ali ni tu ništa. I onda se jednog ljetnog dana slučajno nađoh na jednom mjestu i domaćica nam uz kafu servira sladoled u željenoj zdjelici. Mojoj radosti nije bilo kraja. Već sam vidjela sebe kako mućkam recepte za kosu u toj zdjelici i postavljam ih na internet. Upitala sam tu ženu gdje je nabavila zdjelice i da li bi mi jednu prodala. Ona mi reče da je set zdjelica kupila u inostranstvu prije ihahaj i da ih više nije vidjela u prodaji. Nećkala se oko preprodaje, jer joj kao nije do toga da nagrdi set, a ja navalila kako sam ja znam i umijem. Pristade nekako da mi je proda za deset maraka. Istini za volju nije vrijedila ni petinu iznosa, al’ šta zna želja o materijalnoj vrijednosti, a ja sam ozbiljno postala sklona ispunjavati sebi te neke sitne željice. Pazarim ja odmah zdjelicu i ona mi reče da ponesem tu iz koje jedem sladoled. Donesoh ja tu prljavu zdjelicu kući kao najveće blago, operem je i čim sam pošla da je obrišem krpom, pade mi na pločice i rasu se u milion komadića. Ostade mi samo ona kašikica. Odnio đavo, digla sam ruke, jer je to ipak samo zdjelica. Da mi je ko pričao da će mi zdjelica od tvrde plastike onako zaplatit’, e tačno mu ne bih vjerovala. Mjesec dana nakon što sam kao razmaženi milijarder preplatila zdjelicu, jedna mi osoba reče da se ona žena što mi je prodala preplaćeno hvalila na sva zvona kako mi je k’o zadnjoj budali izvukla cenera i posavjetova me da ih potražim u Bingu – tu i tu, ta i ta polica, koštaju toliko i toliko, ako ne uspijem naći trebam samo pitati radnicu. Uglavnom dođu u paru i taj par košta malo više od tri marke, sasvim realna cijena. Nađem i kupim pet pakovanja, pa ko god kaže da mu se sviđa ja mu jednu poklonim. Napravilo se od tada smjesa i smjesa, videa i videa, ali kad god otvorim prvu ladicu i ugledam onu kašikicu kojoj razbih par, na um mi padne odgovor na pitanje “zašto Bog sitničarima sve neprocjenjivo daje isključivo na kašikicu”. A ja sam se posljednjih godina dovoljno družila sa S. i od njega upila neke, kako on reče, životne filozofije, koje mi prosto ne dozvoljavaju da išta posmatram sa gorčinom, a od tih filozofija ističem jednu koju on rabi kad god popije posljednjih, krvavo zarađenih deset maraka – biće cenera, sekano, samo neće biti nas.
