Sabira Mićanović, učiteljica u mirovini, prisjeća se kako se 15. svibnja 1992.godine oprostila od svojih učenika kada je i ozvaničen kraj školske godine. Kaže, djeca jesu bila razdragana i vesela, ali strah u očima nikako nisu mogli sakriti.
„Taj dan iz Tuzle je trebala izaći kolona vojnika iz kasarne u Tuzli. Bili smo jako zabrinuti, jer naš prozor u školi na drugom katu gledao je ravno u kasarnu. Tamo smo vidjeli orgijanja vojske, galamu, viku. Roditelji su dolazili po svoju djecu. Posebno mi je ostala u sjećanju djevojčica Jelena koja strah nikako nije mogla sakriti. Njena mama je došla po nju i pitala me bi li je mogla prihvatiti ako se njima nešto dogodi. Ta neizvjesnost i strah su baš bili prisutni“, kaže nam učiteljica Sabira Mićanović iz Tuzle.
Sportski teren u vojarni taj dan je bio prepun vozila i naoružanja, a učenici učiteljice Sabire trebali su se oprostiti s njom.
„To je generacija četvrtih razreda i svako od učenika je nešto pripremio, recitirao za naš zajednički oproštaj. Stvarno je sve bilo lijepo spremljeno. Mi smo dobili naređenje da završimo sa školskom godinom, da podijelimo đačke knjižice. Bila je to divna generacija djece. Po neku djecu su roditelji dolazili već ranijih dana u školu , jer su bili zabrinuti za situaciju koja se događala oko škole. Ja sam djecu po koju roditelji nisu mogli doći zbog obaveza na poslu, odvela kućama. Hrabro smo se nosili sa svime onim što smo vidjeli i u što smo gledali“, priča nam učiteljica Sabira.
Za nju osobno, ovo su bili i dodatno veoma teški trenuci.
„Moja kćerka je bila maturantica gimnazije i ja sam joj taj dan trebala kupiti kartu za Englesku, gdje je trebala ići na studij. Ono što nas zaista boli je što ona nikada nije došla do Engleske, zbog svega što se kasnije događalo i zbog čega je izgubljeno mnogo života. Mi smo odbranjeni i nismo završili kao mnogi gradovi u BiH“, ističe.
Sabira Mićanović kaže da ne bi više nikada voljela da se ponovi rat te pozvala ljude na mir i međusobno razumjevanje.
„Mi na ovom području, u cijeloj Bosni i Hercegovini moramo živjeti, ne jedni pored drugih, nego jedni s drugima. Doći će vrijeme kada ćemo shvatiti koliko smo potrebni jedni drugima i da niko na svijetu ne može živjeti sam“, poručila je Sabira Mićanović.
Podsjećamo, 15. svibnja je u izlasku vojne kolone na Brčanskoj Malti u Tuzli stradalo više od 40 vojnika, tri pripadnika MUP-a TK i jedna građanka.
M. Nikolić
