Hrvatski kulturni centar “Sveti Franjo”, večeras, 10. prosinca, u 19, 00 mjesto je na kojem će se na najljepši mogući način, kroz glazbu i koncert “Suzvučja” spojiti različite note, različite boje glasova u jedan zvuk. Koncert različitih, a opet zajedničkih pjesama, donijet će nam tuzlanski zbor “Lege Artis”.
Razgovarala: Maja Nikolić
HG: Profesore Kodriću, što bi za Vas osobno značio koncert “Suzvućja” i što je njegova ključna poruka građanima Bosne i Hercegovine?
KODRIĆ: Koncert “Sazvučja” jeste sad već tradicionalni zajednički koncert temeljnih organizacija kulture naroda Bosne i Hercegovine, dakle Bošnjačke zajednice kulture, Hrvatskog kulturnog društva Napredak i Srpskog prosvjetnog kulturnog društva Prosvjeta u saradnji sa Jevejskim kulturno-prosvjetnim humanitarnim društvom La Benevolencija. Koncert je to koji zapravo treba slaviti upravo ono čime se mi bavimo. Ono što je naša misija, a to je afirmacija kultura naroda Bosne i Hercegovine i kao samosvojnih kulturnih fenomena, ali i kao jednog zajedničkog nadpojedinačnog kulturnog fenomena koji odražava ono što je multietničko i interkulturno biće Bosne i Hercegovine. Dakle, ovim koncertom mi zapravo afirmiramo pojedinačne kulture naroda Bosne i Hercegovine kao takve, ali isto tako afirmiramo i sve one naše višestoljetne suštinske veze i odnose, koje zajedno grade ono što je kultura Bosne i Hercegovine kao interkulturalna cjelina.
HG: Posebno su ti zajednički projekti važni, je li tako, u ovom današnjem društvenom kontekstu?
KODRIĆ: Da, naravno. Temeljne organizacije kulture naroda Bosne i Hercegovine, posebno Bošnjaka zajedno sa kulturom Hrvatskog kulturnog društva Napredak i Srpskog prosvjetnog kulturnog društva Prosvjeta, sanjaju neku vrstu sna ili nude jedan model kako se Bosna i Hercegovina može urediti. Kako se ona može razvijati dalje kao jedno iznutra složeno, ali ipak i dalje skladno društvo uz puno poštovanje svih naših posebnosti, osobenosti i specifičnosti, uz puno poštovanje onoga što nas iznutra čini. Naša ideja je, općenito, da kulturnom suradnjom budemo neka vrsta mekoće na koju će pasti često teške riječi, koje se iskažu u političkom ili uopće društvenom prostoru i da zajednički pokušamo konstruktivnim odnosom prema bosanskohercegovačkoj, ne samo u kulturnoj, već i u društvenoj zbilji iznutra izgrađivati bosanskohercegovačko društvo, onu njegovu interkulturnu i multietničku sadržinu. Da to bude jedno društvo ravnopravnih ljudi, ravnopravnih građana i naravno, suštinski, ravnopravnih naroda.
HG: A koliko je danas zapravo teško graditi povjerenje među ljudima kroz kulturu ili je možda lako?
KODRIĆ: Povjerenje se teško gradi, ali se lako gubi. I mi smo toga svjesni, i kao organizacije i kao rukovodstva temeljnih organizacija kulture naroda Bosne i Hercegovine. Uložili smo uistinu nemali napor kako bismo izgradili to međusobno povjerenje, kako na međuinstitucionalnoj, tako i na međuljudskoj razini i to je vrijednost do koje ponosno držimo. Znamo mi, naravno, da se nekada na našu saradnju možda gleda i manje blagonaklono, ali isto tako znamo i da mnogi sumnjivci, ako tako mogu kazati, vremenom su se uvjerili u važnost ovog našeg zajedničkog rada, koji, naglašavam, ni na koji način ne potiče, ne relativizira, pogotovo ne negira samosvojnost naših pojedinačnih organizacija, naših pojedinačnih etno-nacionalnih identiteta, naših pojedinačnih kultura. Naprotiv, rekao bih, mi afirmiramo sve te naše pojedinačnosti, ali uvažavajući istovremeno ono što nas povezuje. I gledano iz perspektive našeg rada, gledano iz perspektive kulture, gledano iz perspektive identiteta koje mi kroz kulturu afirmiramo, meni se lično čini da je ovo jedan od mogućih modela funkcioniranja Bosne i Hercegovine, što, kolokvijalno govoreći, ne treba biti otkrivanje tople vode.
HG: Bosanskohercegovačko društvo kao cjelina na ovaj način je živjelo desetljećima i uvijek je imalo taj neki suptilni mehanizam podržavanja naših razlika i naših sličnosti?
KODRIĆ: Ma koliko prostorno bila mala, Bosna i Hercegovina jeste i mora biti dovoljno široka za sve ono što smo mi, a ona je takva u suštini sa svojom površnom i suštinskom sadržinom.
HG: Koje elemente bošnjačke kulturne baštine vidite upravo kao most prema drugim kulturama u našoj zemlji?
KODRIĆ: Vidite, bošnjačka kultura kao i sve druge kulture naroda Bosne i Hercegovine se naravno temelje u onome što je bosanski srednji vijek, to je naša zajednička kuća. Svaki naš narod – svoj korijen, svoj početak u Bosni i Hercegovini upravo ima u tom bosanskom srednjem vijeku. Kreću ta naša različita grananja s obzirom na različite kulturne, identitetske, društvene i druge utjecaje. Dakle, Srednji vijek nam je zajednički i to je onaj segment kojim je i bošnjačka kultura kao i kultura Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini duboko ukorijenjena u onome što je evropski kulturno-civilizacijski okvir. S druge strane, zahvaljujući onome što je nešto više od četiri stoljeća dugo, osmansko vladanje u Bosni, bošnjačka kultura značajnim dijelom također je konektirana i na ono što je orjentalno-islamski kulturno-civilizacijski kontekst, koji je ostavio vrlo važne tragove u manje- više svim aspektima kulture pa i identiteta, narodnog identiteta Bošnjaka. Sa Austrougarskom okupacijom, Bosna i Hercegovina kao cjelina, pa tako i bošnjački narod unutar Bosne i Hercegovine, svi se zajedno svrstavamo u ono što je zapadno-evropski okvir. To je onaj neki trenutak kada se u bošnjačkoj kulturi dešavaju re-evropeizacijski procesi, dakle procesi ponovnog približavanja zapadno-evropskom kulturno-civilizacijskom modelu, ali uz čuvanje, dakle, ne napuštanje brojnih tradicijskih vrijednosti prošlosti, brojnih tradicijskih vrijednosti povijesti koji su vezani i za orjentalno-islamski kontekst. Tada zapravo bošnjačka kultura istinski postaje taj mikro interkulturni fenomen. Ona kultura u kojoj se zaista stapaju i susreću istok i zapad, ili kako to u jednoj svojoj pjesmi kaže doktor Safvet beg Bašagić, jedan od osnivača i prvi predsjednik današnje Bošnjačke zajednice kulture, istok i zapad, srce i um. Dakle, taj interkulturni potencijal bošnjačke književnosti, bošnjačke kulture kao cjeline, omogućuje vrlo lake konekcije na različite obrasce i u tom smislu taj dijalog sa drugim i drugačijim, ma koliko on bio neznatno drugi i drugačiji ili bio značajno drugi i drugačiji, bošnjačkoj kulturi je na neki način imanentan.
HG: Kada se krenulo sa ovim projektom “Suzvučja”, koji je po Vama trenutak, iz procesa stvaranja takvog jednog projekta bio najinspirativniji?
KODRIĆ: Pa sama ideja zasnivanja međukulturnog Vijeća Bosne i Hercegovine, kao i naša međuinstitucionalna koordinacija je jedan ogroman iskorak. Ja se sjećam tog 7. oktobra 2020. godine, kada smo potpisali sporazum i kada smo u pisanom obliku definirali ono što smo i prije toga radili i što smo radili desetljećima prije.
HG: O tome, je li tako, svjedoči i duboka arhivska dokumentarna građa? Postoji čak dokument koji svjedoči da su nacionalna društva u BiH prvi zajednički događaj imale još daleke 1911. godine?
KODRIĆ: Tako je. I zato mislim da ozvaničenje ove naše suradnje je veliki trenutak i da je bio osnovna inspiracija za sve ono što kasnije slijedi. Kako vidimo našu saradnju, kako vidimo uopće naše odnose, kako uopće vidimo bosanskohercegovačko društvo, pokazuje i naziv ovog našeg, sada već tradicionalnog koncerta, “Sazvučje”. On upućuje upravo na postojanje tih suptilno drugačijih različitih glasova od kojih, dakle, ima svaki svoju notu, svaki ima svoju boju, svaki ima, dakle, svoj identitet, a opet svi zajedno, sa svim svojim razlikama i osobnostima stapaju se u jedan zajednički suzvučni glas. I to je zapravo ta ideja. Zanimljivo je da smo u početku krenuli tako da je svako društvo, svaka organizacija imala svoj dio programa na koncertu. Pa su Bošnjaci izvodili nešto što pripada bošnjačkoj muzičkoj tradiciji, hrvatskoj, srpskoj, jevejskoj. Na kraju smo se odlučili za jedan zajednički program koji će opet reflektirati sve naše posebnosti, sve naše osobenosti, ali koji će biti ostvaren što je moguće više zajednički. Kada bi neko to izučavao, sama dinamika razvoja koncepta sazvučja, govori o tome kako se vremenom unapređivala naša saradnja, kako se naše povjerenje gradilo, kako se ono produbljivalo, kako je ono dobivalo one oblike koje zaista treba imati i kako se pri svemu tome još jače isticao identitet svakog od naših pojedinačnih naroda, njegova kultura posebno, ali i ono što nas veže.
HG: Vaše poruke su, pred sam večerašnji koncert, i više nego jasne kada govorimo kako bi trebalo izgledati naše bosanskohercegovačko društvo?
KODRIĆ: Mislim da se mi ni u kojem slučaju ne trebamo plašiti naših razlika, jer su one prirodne, one su povijesna datost, one su činjenica i ne smijemo ih gurati po tepih. Isto tako se ne smijemo plašiti i onoga što su naše sličnosti, jer su one jednako činjenične, jednako povijesna datost, niti ih se također smije gurati po tepih. To je ono što čini nas, što čini BiH kao našu zajedničku domovinu i u tom smislu smatram da mi na neki način trebamo biti kao organizacije dio procesa detraumatizacije našeg društva. Da se komotno riješimo trauma naših identiteta, trauma naših kultura, trauma naših sličnosti ili trauma naših razlika. Širom svijeta postoje također složena društva. U Evropi posebno, ali i izvan Evrope. Ta društva su pronašla neke svoje modele funkcioniranja kroz njihov modus “vivendi et operandi”. Tako da ja nemam dilemu, da ako bude postojala jedna šira društvena volja, da će BiH na ovim osnovama, na ovim temeljima moći graditi jedan svoj otvoreni, složeni, pluralni, demokratski model, civilizacijski model. U konačnosti našeg zajedničkog i stvarnog života u punome kapacitetu, gdje nećemo zazirati niti od samih sebe, ali isto tako gdje nećemo zazirati niti jedni od drugih.
