Naslovna Istaknuto Renata Bagarić: Umjetnica koja je ukrasila Tuzlu

Renata Bagarić: Umjetnica koja je ukrasila Tuzlu

836

Iako se poznajemo poprilično dugo i iako je Renata Bagarić već istaknuto umjetničko ime u Tuzli, ona će vam svaki put kada joj spomenete da zaslužuje medijsku pozornost, odgađati takve susrete. Kaže da će sve učiniti za nas, ali samo da ne govori o samoj sebi. Međutim, voli djecu i voli pričati o djeci.  Renata će o svojim Slavujima, ( dječjem zboru kojeg vodi u Tuzli ) uvijek reći da treba poštovati svako dijete. U Tuzli svima želi ukazati koliko je glazba divna umjetnost. Dok solira ili dirigira svakoga s osmjehom gleda u oči. Renata voli i trčati, crtati, voli dizajnirati i povrh svega najviše voli ljude, Zlatana i more.

Renata Bagarić, višenagrađivana profesorica i glazbena umjetnica za Hrvatski glasnik je ispričala svoj glazbeni životni put, dolazak u Tuzlu koja je, kaže, njezina posljednja destinacija iz koje nikada ne bi išla.

„Ja sam u ovom gradu prodisala i ovdje sam oslobođena svih etiketiranja. Mi umjetnici smo, inače,  oslobođeni svih ograničenja i „fajlova“, da nekome  pripadamo. Zato je ovaj grad moj dom i mjesto gdje planiram provesti život, osim ako me život ne odvede negdje na more“, kaže nam na početku razgovora.

Zanimljivo je kako Tuzlu povezuje sa svojom voljenom jadranskom destinacijom Velom Lukom.

„Ima nešto zajednočko s Tuzlom i Velom Lukom. Ima! Ima veze s ljudima. Kažu da su otočani jako tvrdi. Međutim, Korčulani, Velolučani to nisu. Toliko su susretljivi, pristupačni, otvoreni. Imam tamo posebne ljude koji su zauzeli posebno mjesto u mom životu, posebno moja teta Milena. Vela Luka, mali ribarski gradić koji možda nije ništa posebno, ali je pun duše i najposebnije mjesto na svijetu. Tamo se muzika posebno njeguje, da ne govorim o Oliveru Dragojeviću. Tako mali gradić sa 4000 stanovnika ima duvački orkestar, ima Big band. Tamo svi  sviraju i pjevaju, tamo su ljudi toliko dragi“, priča nam Renata Bagarić nakon jednog prijateljskog pitanja: kada odlazi na odmor.

A onda, Renata se odmah vratila na svog osobnog životnog prijatelja, profesora Mirka Dušeka. Profesor ju je odmah zavolio i vrlo brzo je prozvao svojom nasljednicom.

„Kada sam upoznala profesora Dušeka, u prvom trenutku sam imala osjećaj da je on netko moj najrođeniji. On je mene tako divno dočekao i prigrlio sebi. Pratio je moj rad i interesirao se za sve što sam radila. Meni je to bila velika čast. Profesor Mirko Dušek je mene unaprijedio i kao osobu i kao muzičara.“

Renata je željela je pomoći profesoru da ostvari svoj cilj, da sve ono što je vrijedno pisao, što je želio ostaviti budućim generacijama, da i ukoriči u jedan „Muzički rječnik“, koji je ujedno i prvi i još uvijek jedini bosanskohercegovački muzički rječnik.

Tako bi Renata svaki dan odlazila u tuzlansku tiskaru, znajući koliku količinu ljubavi profesor Dušek nosi prema umjetnosti, sve s ciljem da Rječnik bude objavljen.

„Svi ti pojmovi, sve to što je profesor prikupio je stajalo oko 7 godina, to je konačno trebalo prerasti u jedan jedinstven priručnik svim učenicima. Ja sam svako jutro odlazila u Printcom u 9, 00 i do 15, 00 sati slagali smo pojam po pojam, sve dok Rječnik nije ugledao svjetlo dana. Sve se to na kraju lijepo posložilo i tada smo objavili i Zbornik njegovih sakralnih kompozicija i aranžmana i Muzički rječnik. Moram naglasiti da je izdavanje Rječnika financirao fra Petar Matanović.“

Prijateljstvo Renate i profesora Dušeka preraslo je u nešto veliko čime se ona danas itekako ponosi, da je naslijedila njegovu cijelu notnu zaostavštinu.

„Darovao mi je i svoju glazbenu dirigentsku vilicu, kojom se daje intonacija horu. Toliko sam bila sretna kada je rekao: „Konačno imam svoju nasljednicu u Tuzli“. To mi je posebna čast, jer Tuzla je iznjedrila toliko divnih umjetnika, dirigenata koji vrijedno rade, ali je velika stvar kada uživate takvo jedno povjerenje“, istaknula je Renata.

Renata, koju svi poznaju kao Natu, rođena je u Zenici 1985.godine. Osnovnu glazbenu školu Jakova Gotovca  završila je u Busovači kod profesorice Davorke Dujmušić koja je, priča nam Renata, predodredila njen životni put.

„Profesorica Davorka je divna i s takvom jednom posvećenošću i ljubavlju je radila sa svims vojim učenicima pa tako i sam mnom. Ona je usadila tu ljubav prema muzici u meni, da je nakon osnovne škole bilo sasvim jasno čime ću se baviti u životu. i same profesorice su prepoznale moj talent i rekle da bi bilo zaista šteta da se ne bavim glazbom, tako da sam završila i Srednju glazbenu školu u klasi profesorice Ivanke Vrhovac“, kaže Nata Bagarić za Hrvatski glasnik.

Već tijekom srednje škole Renata je znala da klavir neće biti njezin primarni cilj pa je željela ostvariti i svoju veliku ljubav dirigiranja. Tako je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu upisala odsjek „Dirigiranje“.

„Tako me je put odveo u Sarajevo, u klasu profesora Julia Marića. Tijekom studija bila sam stipendistica HKD Napredak i zahvaljujući profesoru Mariću, imala sam priliku već na drugoj godini fakulteta, kada je meni bilo još uvijek sve novo i kada sam postajala samostalna osoba, da vodim zbor u Radničko kulturno umjetničkom društvu „Proleter“, koje je nastarije radničko društvo u BiH, osnovano 1905. godine. Ja sam bila toliko ponosna i sretna, jer su zbor vodili vrhunska imena iz svijeta dirigiranja i zato, kada mi se pružila prilika, ja sam to objeručke prihvatila i to je bilo ono pravo iskustvo koje dirigent treba steći“, priča nam Renata.

Za Renatu je to bilo sjajna dirigentska i pedagoška škola, jer su ljudi, koji su u tom trenutku bili u Proleteru, bili zaista iskusni znalci. Renata je vrlo brzo u Proleteru osnovala omladinski i mješoviti zbor što je bilo veliko osvježenje.

Akademija joj je pružala sjajno znanje i iskustvo da je vrlo brzo dobila priliku da dirigira Mostarskim simfonijskim orkestrom, Sarajevskom filharmonijom…

Nakon Sarajeva, Renata dolazi u Tuzlu zahvaljujući profesoru Zlatanu Mujkiću. U trenutku kada je Osnovna muzička škola u Tuzli otvarala Odsjek za balet, Renati je to, nakon stečenog iskustva rada u Osnovnoj muzičkoj i baletnoj školi u Novom Sarajevu s balerinama, donijelo maksimalan broj bodova i stalno zaposlenje u Tuzli.

„Tada mi se baš sve poklopilo i za posao, ali i što se tiče ove privatne strane, jer ljubav je naravno bila presudna. Danas mi je divno raditi s djecom i sve muzičke i pedagoške vrijednosti koje sam stekla svaki dan prenosim djeci, pokušavam im sve to nekako približiti, da i oni sve zavole. Mi smo u Osnovnoj muzičkoj školi u Tuzli prije svega odgojna, a onda i obrazovna ustanova i svo moje nastojanje i jeste da privolim djecu da se bave muzikom i da profiliram ono što će oni slušati. Mnoge će životni put odvesti na neke druge strane, ali moj interes je da djeca to vrijeme koje provedu u Muzičkoj školi pamte po najljepšim stvarima. Moram spomenuti i da su kolege divne i da svako predano radi svoj posao, o čemu govore rezultati, a entuzijazam tog rada i predanosti nije padao ni u vrijeme pandemije“, ističe Renata.

Renata Bagarić njeguje sve vrste umjetnosti i smatra da je upravo umjetnost ta koja duhovno jača i obogaćuje čovjeka.

„Moja je velika sreća, počev od Zlatana, da sam okružena ljudima sličnog senzibliteta. Ljude nekako približe ista interesovanja tako da sve s njima postaje naprosto uživanje. Umjetnost je ta koja toliko hrani, toliko oplemenjuje i svatko tko nosi u sebi bilo koji oblik umjetnosti, ne može imati nikakvih pozadinskih i zlobnih misli. Stalno vam je stalo do toga da oko sebe okupljate dobre ljude, da širite neku pozitivnu energiju. Umjetnost spaja sve one najljepše stvari, a da pri tome i uživate. Muzika sve pokreće pa onda zamislite kako je meni kojoj je to način života“, kaže Renata za Hrvatski glasnik.

Ono što krasi našu sugovornicu je svakako njezina upornost da sve ono dobro što zamisli, a što je dobro i za cijelu zajednicu, nastoji ostvariti. Iz te njezine upornosti i poriva je nastao i dječji hor „Slavuj“.

„Ja sam željela djeci pružiti nešto drugačije, nešto što nisu samo talnet show emisije. Međutim, vrlo brzo spoznate da je samo vama stalo i da se ne trebate zanositi time da ćete imati neku ogromnu podršku institucija. Sreća što me to ne pogađa, jer ja ne radim iz tih motiva. Ja želim regrutirati četu koja će uvijek  imati izgrađen odnos prema kulturi i umjetnosti“, dodaje Renata.

Tako je Renata vodila svojom upornošću i borbu za povratak festivala „Majski cvijet“ koji njeguje dječju pjesmicu i koji je jedini takav festival na tuzlanskoj regiji.

„Meni uvijek motiv i snagu daje radost djece koja uživaju u pjevanju,  druženju. Djeca tada upoznaju svoje drugare iz Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Austrije. Oni su i dan danas u kontaktu. Zato ću ja do kada god imam snage to i praviti i održavati.“

Danas, bez dugoročnih planova, Renata želi ostati u ovom dječjem svijetu. Tamo joj je, kaže, najljepše. Želi među djecom ostaviti svoj trag, jer i danas sama zna koliko učitelji i profesori mogu svakom djetetu biti zvijezda vodilja. Skromnost i ljubav prema životu, djeci, obitelji, umjetnosti, moru i Zlatanu su Renatina krila kojima sve krasi.

Maja Nikolić

Foto: Samir Zahirović