Dokumentarni film “Rane moje ljute”, Zorana Pavljaševića, doživjet će svjetsku premijeru na zatvaranju ovogodišnjeg Tuzla film festivala, u nedjelju 19. listopada u Narodnom pozorištu Tuzla. Riječ je emotivnoj priči o tuzlanskom glazbeniku Faruku Ibrišimoviću, čiji su snimci pjesama nastalih sredinom osamedesetih godina, prošlog stoljeća, pronađeni nakon 40 godina. U razgovoru za Hrvatski glasnik ovaj istaknuti filmski redatelj, snimatelj i producent govori o tome zašto je film “Rane koje ljute” važan za kulturnu povijest Tuzle.
HG: Otkud ideja za nastanak dokmentarnog filma “Rane moje ljute”, što vas je inspiriralo da uđete u istraživanje lika i djela Faruka Ibrišimovića?
PAVLJAŠEVIĆ: Kao što ste u uvodu i kazali, ideja se rodila nakon što su moji prijatelji i suradnici Ajas Alispahić i Damir Pirić do mene donijeli magnetofonsku traku, na kojoj su bile autorske pjesme Faruka Ibrišimovića. Kada sam digitalizoirao tu magnetofonsku traku i poslušao te pjesme, odmah sam znao da će se iz te priče roditi nešto više. Muzika Faruka Ibrišimovića je toliko specifična, životna, originalna i autentična, da jednostavno čovjeka osvoji i navede na razmišljanje. Počeo sam istraživati, došao do Farukovog brata Hajrudina Dineta Ibrišimovića, ali i drugih suradnika pri stvaranju tih pjesama, osamedestih godina prošlog stoljeća.
HG: Tko je zapravo bio Faruk Ibrišimović?
PAVLJAŠEVIĆ: Mogao bih sada, sa ove distance i nakon rada na ovom dokumentarnom filmu, reći da je Faruk Ibrišimović jedna od najoriginalnijih muzičkih ličnosti ovog grada. Tijeom ranog djetinjstva je obolio od dječije paralize i muzika mu je bila možda i najveći i najvažniji životni suputnik. Njegovi tekstovi oslikavaju brojna stanja i životne izazove sa kojima se suočavao, ali i govore o ljubavi, ljudima i podneblju, duhovnosti i nadahnućima. Na vrlo poseban i jedinstven način. Želja mene i mojih suradnika je da ovim filmom oživimo uspomenu na Faruka, ali i da oživimo njegove pjesme i dovedemo ih do što većeg broja ljudi.
HG: Koliko je trajao rad na filmu i ko su sudionici?
PAVLJAŠEVIĆ: Dokumentarni film “Rane moje ljute” je rađen nepunih godinu dana, a sniman je u tri grada, Beču, Skopju i Tuzli. Tijekom istraživanja i razgovora sa Farukovim bratom Dinetom saznao sam tko su bili akteri nastanka tih pjesama, došao sam do njih. Među najvažnijim je svakako Jasmila Štumpf Mulalić, Tuzlanka, operna pjevačica koja je sa svojih petnaest godina, snimala zajedno sa Farukom. Susret Jasmile sa tom muzikom, ali i sa Farukovim bratom, nakon četrdeset godina bio je vrlo emotivan. Tu su i Farukove kolege i prijatelji, Fatmir Alispahić, Faruk Nadžaković, Dragan Divjak. Važno je napomenuti da se u filmu pojavljuje i jedan od najznačajnijih rok kritičara na prostoru bivše Jugoslavije, Branimir Bane Lokner, koji je i sam ukazao na važnost oživljavanja Farukove muzike.
Također film ima i inkluzivnu dimenziju. Faruk je kao dijete obolio od dječije paralize, u filmu se pojavljuje i akademska slikarica iz Skopja, Aferdita Kiki, koja je također u djetinjstvu oboljela od ove bolesti. Htjeli smo ovim filmom ukazati i na činjenicu da osobe sa invaliditetom vrlo često spas pronalaze u umjetnosti, te da njihova djela odišu jednim posebnim nadahnućem i energijom.
HG: U Tuzli, na ovogodišnjem TFF -u će dokumentarac” Rane moje ljute” doživjeti svoju svjetsku premijeru. Kakva su očekivanja?
PAVLJAŠEVIĆ: Ja moram reći da će svima nama ta premijera biti vrlo emotivna, jer je jedan od glavnih aktera i čovjek bez koga ovog filma ne bi ni bilo, Hajrudin Dine Ibrišimović, preminuo 17. rujna, samo mjesec dana prije premijere, koju je sa velikim nestrpljenjem očekivao. Film je inicijalno nastao kao posveta Faruku Ibrišimoviću, a sada se može reći da je posveta braći Ibrišimović.
Dugujem veliku zahvalnost Tuzla film festivalu i direktoru Borisu Balti, koji su nam ukazali veliku čast i povjerenje da naš film zatvori ovogodišnju filmsku smotru u Tuzli.
Nakon TFF – a, film nastavlja svoj festivalski život, a iskreno se nadam da i pjesme Faruka Ibrišimovića započinju svoj novi život, četrdesetak godina od svog nastanka.
