Od kako je imenovana za direktoricu Narodne i univerzitetske biblioteke „Derviš Sušić“ Tuzla, Sanja Dukić intenzivnije radi na osmišljavanju i realizaciji planova koji će biblioteku više približiti čitateljima i vratiti knjizi njeno mjesto u društvu. Biblioteka bez zidova, dostupnost knjiga i u manjim sredinama, rad sa djecom i mladima, ali i širenje usluga za redovne korisnike usluga samo su dio dugoročnih planova. U razgovoru za Hrvatski glasnik govorila je o nekima od njih.
Razgovarala: Enisa Alibalić
HG: Narodna i univerzitetska biblioteka „Derviš Sušić“ Tuzla važna je institucija obrazovanja i kulture. Smatrate li da je trenutačno na mjestu koje joj pripada i što bi, po vašem mišljenju, trebalo uraditi da se unaprijedi u smislu približavanja svom nazivu – narodu i univerzitetu?
Sanja Dukić: Naša biblioteka je važan faktor društvenog i kulturnog života Tuzle i Tuzlanskog kantona. Mi smo i narodna, i univerzitetska, ali i glavna kantonalna biblioteka, što znači da imamo i zadatke i obaveze, ne samo prema korisnicima naših usluga, nego i prema svim bibliotekama i bibliotečkim radnicima u Tuzlanskom kantonu. Da bi biblioteka u potpunosti ispunjavala ulogu koju ima, prije svega je potrebno dovoljno stručnih radnika. Bibliotekari treba da prate nove trendove, da se educiraju i da usluge koje pružaju prilagode zahtjevima članova i građana. Neizostavna je podrška vlasti u ovom procesu. Da bismo sačuvali knjižni fond koji imamo, potrebno je uložiti u zgradu u kojoj se nalazimo, a koja je ugrožena svakom većom kišom.
HG: Izaći izvan ustanove i predstaviti se ljudima može biti izuzetno izazovno posebice kada uzmemo porazne statistike kako kao nacija malo čitamo. Šta ćete uraditi da biblioteku približite ljudima i ljude onda vratite u biblioteku?
Sanja Dukić: Moja ideja kad sam dolazila na ovo mjesto bila je: „Biblioteka bez zidova.“ Vremenom se stvorila neka barijera između građana i biblioteke, što se dijelom pogoršalo za vrijeme pandemije COVID-19. Smanjen je broj grupnih posjeta, posjeta na promocijama i radionica, što je prije pandemije činilo da kroz zgradu biblioteke ponekad bude baš prometno. Mi danas ne možemo očekivati da pasivno čekamo da nas se ljudi sjete, kao i da se sjete da kod nas postoje radnici koji su sposobni da odgovore na kompleksne potrebe korisnika. Čini se kao da je neka generacija „preskočila“ biblioteku i potrebno je ponovo aktivirati našu ulogu u zajednici. To činimo kroz aktivnosti Dječijeg odjeljenja koje se u proteklih nekoliko mjeseci ozbiljnije aktiviralo kroz radionice sa osnovcima. Projekat „Pokaži mi priču“ u saradnji sa MIOS-om, obuhvatio je interaktivne radionice, obilazak školskih biblioteka i pružanje savjetodavne pomoći. Kroz ovaj projekat smo nabavili zavidan broj neknjižne građe za radionice (igre, učila), što nam je omogućilo da se radionice nastave i nakon završetka projekta. Izlazak iz biblioteke u škole, u park, u vrtiće i rad u drugim okruženjima, direktno je doveo do povećanog interesa za naše usluge. Drugi važan segment našeg rada su radionice namijenjene srednjoškolcima i studentima. Cilj je ponuditi znanja i vještine koje formalno obrazovanje kroz svoj plan i program ne može stići da ponudi, a od velikog je značaja za konkurentnost u daljem školovanju i na tržištu rada. Ove radionice obuhvataju „soft skills“, 3D dizajniranje i printanje, programiranje, medijsku pismenost i osvještavanje opasnosti koje vrebaju internetom, a posebno sam ponosna na radionice konverzacijskog engleskog jezika koje drže studenti engleskog jezika za učenike srednjih škola. Veliki interes za ovakav vid neposredne komunikacije među mladima, u sigurnom prostoru Američkog kutka Tuzla i u okruženju koje ne osuđuje, ne ocjenjuje, nego sluša i razumije, pokazao je da smo na dobrom putu i da mladi znaju da smo mjesto gdje su dobrodošli.
HG: Iako je u nazivu biblioteke Tuzla, NUB „Derviš Sušić“ je kantonalna biblioteka. Kako to funkcioniše? Kako čitatelji u drugim općinama i gradovima dobijaju priliku da se posluže bibliotečkim knjigama?
Sanja Dukić: Nekada davno, prije mog dolaska, naša biblioteka je imala više područnih odjeljenja. Ljudi su više čitali, bila su to druga vremena. Danas nemamo aktivna područna odjeljenja, ali sigurno postoji potreba za dostupnijom knjigom među stanovništvom koje se ne nalazi u blizini zgrade biblioteke. Da bismo došli do naših potencijalnih članova, planiramo da ponovo nabavimo i aktiviramo bibliobus. Bibliobusna služba bi omogućila redovno dostavljanje knjiga u udaljenija mjesta, a ja sam ubijeđena da ćemo ovim potezom na najbolji mogući način doprijeti do potencijalih članova. Drugi važan vid našeg poslovanja je i međubibliotečka pozajmica. Kao članici COBISS sistema još od devedesetih godina, a onda i kao glavnoj kantonalnoj, odnosno matičnoj biblioteci TK, jedan od zadataka je i uključivanje drugih biblioteka u jedinstveni bibliotečko-informacioni sistem (COBISS). Ovaj sistem ima brojne prednosti, a za običnog građanina je dovoljno reći da mogu pretražiti i dobiti informaciju o tome da li se knjiga koju traže nalazi u nekoj od biblioteka članica ovog sistema (postoji uzajamni katalog), gdje se knjiga nalazi i da li je moguće da se posudi ili je u čitaoničkom fondu kojem se može pristupiti samo unutar biblioteke. Ako se knjiga nalazi u nekoj drugoj biblioteci, članovi naše biblioteke mogu pokrenuti postupak međubibliotečke pozajmice, a knjiga koju traže dolazi im u najkraćem roku poštom na našu adresu.
HG: Ima li danas biblioteka strastvenih čitatelja i u kojoj mjeri? Koje su to generacije najčešće?
Sanja Dukić: Strastvenih čitatelja je uvijek bilo. Ne brinem se da bi se to moglo promijeniti. Među njima su penzioneri i penzionerke, naši divni sugrađani koji dolazak u biblioteku doživljavaju kao ritual. Zaista imamo sjajne i načitane ljude iz ove kategorije. Druga kategorija su učenici, a ako izuzmemo one koji samo dolaze po lektire, mogu pohvaliti rastući broj mladih koji čitaju knjige i na našem i na engleskom jeziku (šta prvo nađu). Ova kategorija većinom voli nove naslove, pa ako oslušnemo njihove potrebe, jasno je da moramo raditi na što bržoj nabavci te knjižne građe da bismo ih zadržali. Moram reći da su među onima koji najmanje posuđuju knjige akademski građani koji nakon završetka studija nekad ni po nekoliko mjeseci, pa ni godina ne pročitaju nijednu knjigu. Ovo je podatak koji me iznova šokira i, imajući u vidu da ti ljudi možda imaju najmanje vremena za čitanje, veoma mi je važno da nađemo načina da i njima nešto ponudimo.
HG: Mladi i čitanje danas – gdje smo u tom smislu? Je li samo tehnologija papirnu zamijenila knjigom u elektronskom formatu ili ove generacije zaista čitaju manje? Kako to unaprijediti?
Sanja Dukić: Kako rekoh ranije, postoje i među mladima strastveni čitatelji. Za razliku od decenija prije, sada je samo izraženiji polaritet između mladih koji nikako ne čitaju i onih koji strastveno čitaju. Meni je zaista svejedno da li je knjiga koju će neko čitati u elektronskom ili štampanom formatu, jer smatram da danas niko od nas koji radimo s knjigama nema luksuz da nameće i tu vrstu izbora. Mi u Američkom kutku imamo i Kindle čitače koje posuđujemo stalnim korisnicima, pa smo i taj vid usluge uključili u našu ponudu. Ako govorimo o načinima da unaprijedimo, pa i pobudimo čitalački interes, moramo imati u vidu da djeca koja dolaze iz domova u kojima se ne čita, u kojima nema makar i najmanja polica sa knjigama, sasvim vjerovatno neće ni htjeti posuditi knjigu. Ipak, i oni se mogu potaknuti na čitanje, prije svega dolaskom u biblioteku na radionice, na igranje igara, a zadatak bibliotekara je da im omogući da se osjećaju ugodno. Nakon nekog vremena, nekad je to i više mjeseci, bibliotekari im kroz razgovor mogu ponuditi neku knjigu koja bi mogla da im se svidi. Ovo je dugotrajan proces i zahtijeva aktivan angažman naših stručnih radnika, ali mogu reći da se postignu rezultati.
HG: Poseban odjel u NUB „Derviš Sušić“ Tuzla je dječji. Znamo da se čitatelji odgajaju od najmlađeg uzrasta. To dijelom namjeravate napraviti, koliko znam, prilagođavanjem prostora i sadržaja u njemu. To nužno sa sobom dovodi u biblioteku i roditelje koji su se također malo otuđili od knjige?
Sanja Dukić: U planu je transformacija prostora dječije čitaonice u jedan prostor sa modularnim namještajem u kojem bi se djeca i roditelji osjećali ugodno, gdje bismo osim radionica, pokrenuli i čitalačke klubove i pričaonice. Ono što smo naumili ostvarivo je isključivo ako su aktivna tri faktora koja utječu na čitalačke navike djece: roditelj – učitelj – bibliotekar. Samo punim razumijevanjem između nas svih, moći ćemo u djeci razviti ljubav prema knjizi.
