Isusovo oduhovljenje praktične solidarnosti s gladnima ovoga svijeta predstavlja osnovu za razvoj jedne vrste „korizmene etike“, koju bi kršćani trebali ubrizgati u natrulo tkivo našega društva, politike i javnoga govora
Piše: Franjo NINIĆ
Kršćani su zagazili u Korizmu ljeta Gospodnjeg 2025. Stari i dobro poznati duhovni zov za više molitve, posta i dobrih djela ostaje pred svima kao orijentacijska točka u ovih četrdeset dana potrage za novim iskustvom vjere, razmišljanja i djelovanja kršćana u svijetu. U svijetu koji se, gledajući društvo, (geo)politiku i međunarodne odnose, radikalno promijenio čak i u odnosu prema prošloj godini, a da ne govorimo o već pomalo zaboravljenom vremenu pandemije i izazova koje je donijelo postpandemijsko doba. Savjest čovječanstva, papa Franjo, je bolestan i svijetu nedostaju njegove intervencije u obliku zdravih, duhovnih inputa svijetu i čovjeku.
Na čelo Amerike došao je Donald Trump i doslovno uzdrmao svojim ishitrenim poslovno-političkim potezima ionako krhki demokratski ustroj zapadnoga svijeta. Ratovi u Ukrajini i Svetoj Zemlji još uvijek uznemiruju cijelo čovječanstvo i stalno se u diskursu političara, bilo na Zapadu ili Istoku, ponavlja potreba o dodatnom naoružavanju i preslagivanju pozicija moći između velikih igrača, gdje su, uz SAD, još uključene Kina, Rusija, EU i novostvoreni savez BRICS, gdje su, uz spomenute Kinu i Rusku Federaciju, uključene i neke zemlje jugoistočne Azije, Afrike i Južne Amerike.
Jedna vrsta „konzervativne revolucije“, koja se očituje u porastu radikalno desnih političkih stremljenja u skoro svim državama svijeta, dodatni je izazov za vlade, međunarodne organizacije i vjerske zajednice. Ujedno je izazov i za kršćane koji ulaze u vrijeme korizmenoga duha, a koji bi im trebao pomoći u orijentaciji i pronalasku vlastitoga mjesta u svijetu koji doživljava radikalnu transformaciju.
Kod nas u Bosni i Hercegovini se sve ove svjetske geopolitičke i ideološke smjernice nekako preklapaju s našim nutarnjim naslijeđenim konfliktima i sudarom barem tri mala nacionalizma: bošnjačkoga, hrvatskog i srpskog. Vladajuće nacionalističke politike, često sponzorirane pripadajućim vjerskim poglavarima, samo dolijevaju vatru na iskustvo globalnoga nereda, koji se tako plastično može zapaziti u političkom i medijskom prostoru naše zemlje.
Može li korizmeni hod probuditi barem vjernike kojima je Isus iz Nazareta orijentacijski punkt života i potaknuti ih na rekonstrukciju nereda, kako u vlastitim životima tako i u našim fragmentiranim društvima i državama? Je li etičko-politički resurs kršćanstva i Isusa iz Nazareta nepovratno zarobljen u političke, ekonomske i društvene obrasce koji upravljaju našim svijetom? Je li kršćanstvo nemoćno da išta promijeni u clash-u tih obrazaca, politika, ideologija i stremljenja? Na ta i neka druga pitanja pokušat ćemo odgovoriti u jednom nizu „korizmenih“ tekstova ovdje na ovom portalu.
Započet ćemo s nekim zaključcima izvedenim iz teksta Lukina evanđelja (4,1-13) kojega čitamo u liturgiji Prve nedjelje Korizme. Isus je u pustinji. Gladan. Đavao ga testira riječima:
„Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.“
Glad je egzistencijalna prijetnja ljudskom životu. Onaj tko nije doživio glad u istinskom smislu potpunoga nedostatka hrane, taj i ne može razumjeti ozbiljnost ove etičke i ljudske kušnje. Nju su doživjela djeca u patničkoj Gazi ili tisuće ljudi u subsaharskoj Africi, koje nije mogla nahraniti ideja zapadne liberalne demokracije ili teorija o ljudskim pravima, o kojima siti zapadni čovjek naširoko i nadugo raspravlja na forumima, konferencijama i workshopovima. Isus jest doduše odgovorio riječima da „čovjek ne živi samo o kruhu“, čime je opravdao na jedan način potrebu da se život ne svodi na materijalističke uzuse, ali nije – a to ne čini ni kršćanstvo u dovoljnoj mjeri – odgovorio na pitanje gladi u svijetu, nejednakosti u kvaliteti života ili pitanju patnje djece u Gazi i na drugim ratom obuhvaćenim područjima našega svijeta.
Apel za više solidarnosti u svijetu zarobljenom nemilosrdnom voljom za moću, a o čemu će biti govora više u nastavku teksta, može se utemeljiti u Isusovu odgovoru provokatoru „kako se ne živi samo o kruhu“, odnosno u tvrdnji da materijalistička ili ekonomska logika ne iscrpljuju ljudsku egzistenciju u potpunosti te da je potrebno uključiti u razgovor o transformaciji nepravednih struktura našega svijeta i ono što se naziva duhovnom komponentom čovjeka. I to uvijek sa sviješću da je konkretna solidarnost sa siromašnima, s ljudima na rubovima naših društava i religijskih zajednica neodvojiva od propovjedničkih ili teorijskih nastojanja da svijet učinimo pravednijim, boljim i sretnijim. Ovo Isusovo oduhovljenje praktične solidarnosti s gladnima ovoga svijeta predstavlja osnovu za razvoj jedne vrste „korizmene etike“, koju bi kršćani trebali ubrizgati u natrulo tkivo našega društva, politike i javnoga govora.
Sljedeći „đavolji test“ je moć i volja za moću:
„Tebi ću dati svu vlast i slavu njihovu, samo mi se pokloni.“
Drevna je kušnja posjedovanje moći i mogućnost upravljanja ljudima i njihovim životima. Velike i ubojite ideologije XX. stoljeća, osobito nacionalsocijalizam, fašizam i komunizam, upravo su na ovoj logici zarobile milijune ljudskih duša, a pogubile još više. Poklonstvo ideji, ideologiji, velikom vođi i sustavu nagrađivano je obećanjem o oslobađanju od siromaštva, bogatstvu, utjecaju i značenju u društvu, odnosno u homogenoj i hermetički zatvorenoj mega-zajednici, koja je superiornija od drugih i koja je slabije, bolesnije ili naprosto ljude druge boje kože ili uvjerenja dehumanizirala i pretvarala ih u topovsko meso ili jednostavno ubijala kao životinje i gušila ih u plinskim komorama.
Liberalni poredak koji je nastao na ruševinama ovih antiljudskih ideologija ponudio je kao alternativu moć novca i progresa. Sada se poklonstvo ne traži nekom vođi ili nekoj ideji, kako je to bilo ranije, nego novcu, tržištu i ekonomskim interesima velikih država, koje se ne libe voditi i dugogodišnje ratove, ubijati tisuće ljudi i trošiti milijarde, da bi u svom posjedu imale financijsku moć, stečenu kroz pljačku prirodnih resursa, ponajprije nafte i plina, ali i tzv. rijetkih minerala. Dovoljno je samo promotriti grabež tih velikih za prirodnim resursima Ukrajine ili ovdje kod nas grabež za iskopavanjem i preradom litija na Majevici, što bi moglo rezultirati ekološkom katastrofom, uništenjem izvora pitke vode i biodiverziteta na ovoj planini.
Isus je odgovorio biblijskom, hebrejskom sintagmom, koja stoji u temelju svih monoteističkih religija:
„Pisano je: ‘Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome i njemu jedinom služi!’“
Čovjek je od početka svoga postojanja pribjegavao deizaciji i klanjanju stvorenjima, od biblijskih idola, preko rimskih careva i spomenutih ideologija XX. stoljeća, do suvremenoga klanjanja novcu, političkoj naciji ili tržištu. Uvijek su ljudi bili skloniji zlatnom teletu nego pločama zakona. Odmak od „volje za moću“, kao bitnom odrednicom ljudskog djelovanja, Isusov je i kršćanski prilog novoj etici međuljudskih odnosa. To je još jedno „korizmeno“ načelo koje možemo iščitati iz ovoga teksta i kojega bismo trebali prevesti u praktično djelovanje kako na osobnoj razini, tako i na razini našega društvenoga i vjerničkog života.
Treći izazov iz ovoga Lukina teksta je onaj o ljudskoj iskonskoj potrebi da bude sam božanstvo. Ili Bog. Da se igra Boga:
„Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje.“
Čovjek je danas kroz silni napredak u bioinženjeringu i kroz razvoj umjetne inteligencije (AI) stekao ogromnu moć koju nijedna povijesna epoha čovječanstva ne pamti. Neki povjesničari, kao što je Yuval Noah Harari, smatraju da prijetnja čovjeku nije više nuklearni rat velikih sila ili globalna ekološka katastrofa usljed nekontrolirane emisije CO², nego su to „interračunalne realnosti“ koje može kreirati AI i koje onda mogu čovjeka, kao njihova tvorca, zarobiti u virtualnu realnost, koja oponaša čak i božanske karakteristike: sveznajuća, sveprisutna i svemoćna informacijska mreža. Kada se ta mreža upari s bioinženjeringom, kao što je NeuroLink i slični projekti, postoji objektivan strah da se na taj način čovjek zaista kocka s ulogom božanstva u svijetu i da „iskušava Gospodina, Boga svojega“, kako u odgovoru provokatoru iz pustinje kaže Isus.
Oprezni pristup tehnološkom razvoju i poziv na odgovorni odnos prema moćnim produktima ljudskih ruku dva su zadnja „korizmena etička načela“ koja možemo izvesti iz teksta evanđelja Prve nedjelje Korizme, a koji završava riječima: „Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.“
