Piše: Ivana Marić
Bh. politika je vrlo predvidljiva i neinventivna, zadnjih trideset godina sve se vrti oko nekoliko uigranih trikova i par floskula kojima se političari služe da bi se održali na vlasti. Takva politika im već više od 30 godina omogućava da suvereno vladaju nošeni jedrima nacionalnih sukoba, što im omogućava da neometano pljačkaju svoje narode bez potrebe da građanima išta daju osim privida nacionale sigurnosti i kao nacionalnog ponosa, koji je sve veći što ih nacionalni lideri više gaze i pljačkaju.
Oni nas kao napadaju, a mi se kao branimo
Svaka kriza u BiH zadnjih trideset godina je započela zato što se neko kao brani od nekoga, tako da nikada nemamo napadača, uvijek se samo brane od imaginarnih napada. Još je bolje kada imamo dvije strane u sukobu i obje se brane, a nijedna ne napada. Toliko su uigrali tu predstavu da je sada već mogu izvoditi zatvorenih očiju. Jedna strana kao kaže da su im uskraćena ili ugrožena neka prava od druge strane, onda ta druga strana ponovi isto i nastave prebacivanje loptice do izbora. Naivni birači im povjeruju i sabiju se u nacionalne torove i glasaju za one koji ih najviše varaju, ali lijepo pričaju i svašta obećavaju. Čim se birališta zatvore, političari sa sve tri strane zakopaju ratne sjekire i bace se na brojanje glasova i dogovor oko podjele novca i funkcija. To je postala redovna pojava pred svake izbore, ali se dešava i između izbora, ako jedna strana treba da prikrije svoje afere, kriminal i korupciju. Mora se pohvaliti kolegijalnost drugih strana u takvim, vanrednim situacijama koje su uvijek spremne priteći u pomoć (ne)prijateljima u nevolji i tako krene razmjena „oštrih“ odgovora i grubih riječi sve dok se afere ne potisnu u drugi plan.
Do podne jedno, od podne drugo
Promjena stavova na principu „do podne jedno, od podne drugo“ je također vrlo česta taktika kojom se koriste domaći političari jer njom mogu opravdati nelogično pa čak i nerazumno ponašanje, s karakteristikama podvojene ličnosti. Pa tako imamo Dodika koji ujutro napadne na ustavno uređenje BiH, a popodne piše pokajnička, domoljubna pisma želeći mir ne samo u BiH već i u cijelom svijetu. Cvijanović ‘do podne’ osuđuje međunarodnu zajednicu da bi isti dan helikopterom doletjela u Sarajevo kako bi ‘od podne’ toj istoj međunarodnoj zajednici poruči da se oni to samo šale i da neće uraditi ništa nedozvoljeno. Slično tome ponaša se i SDA koji dopodne poručuju da je jedan njihov ‘vrsni’ pravni savjetnik, jedan od odgovornih za propast revizije presude protiv Srbije za genocid, smislio mudri potez da ne podrži preostala četiri delegata u Vijeću naroda RS u pokretanju vitalnog nacionalnog interesa Bošnjaka, već da podrži SNSD Bošnjake u rušenju istog. Objašnjavali su to željom da vide dokle će Dodik ići. No, čim su vidjeli da je Dodik već od podne potpisao zakone, počeli su i oni s ‘odpodnevnom’ kuknjavom i zapomaganjem prema međunarodnoj zajednici da spašavaju državu jer je oni nit’ spasiti znaju nit’ mogu. Nije isključeno da je i trezor već spreman za ‘ne daj Bože’. Ovdje možemo ubrojati i Čovićev poznati optimizam do podne i obećanje nastavka puta BiH ka EU, polaganjem nade u razumno ponašanje Dodika, što je samo po sebi oksimoron, da bi od podne morao prihvatiti realnost i razočarano se povući u svoje odaje kako ‘od podne’ ne bi morao priznati da je putovanje BiH prema EU još jednom odgođeno bez opravdanog razloga.
Ko nas zavadi?
Sve ovo što rade uvijek ima neku svoju skrivenu agendu, tako da razlozi za vještačke krize nikada nisu oni koje izbacuju u prvi plan, već ih moramo tražiti ispod radara i iza dimnih zavjesa koje prave. Zbog toga se vrlo nelogičnim čine i završeci takvih kriza, koje okončaju preko noći bez da se išta vidno promijenilo na području za koje su govorili da je problematično. To je sasvim očekivano jer to nikad nije ni bio stvarni problem, a prividne ‘nerješive’ probleme riješe u sekundi kada više ne postoji potreba za skrivanjem problema koji su bili stvarni razlog podizanja frke. Time prestaje potreba i za dimnom zavjesom pa je skidaju, a najbolji način za to je postavljanjem pitanja „Ko nas zavadi?“, sve sa širenjem rukica za zagrljaj krećući se prema dojučerašnjem neprijatelju. Sve strane jedva dočekaju predah da ispuše lulu mira i da u neobaveznom čavrljanju, sjedeći oko zgarišta koje su napravili, razdragani planiraju sretnu zajedničku budućnost i još mnogo namještenih tendera i z’uzetih funkcija, a nerijetko padnu i izjave ljubavi uz osjetnu hemiju između njih.
Spavajte mirno, rata biti neće
Najgora od svih floskula je zloslutna „spavajte mirno , rata biti neće“, koja mnogima, i nakon više od trideset godina od prvog izricanja, ledi krv u žilama. Znamo kako je to tada završilo pa zato sada djelujemo podozrivo svaki put kad neko to kaže. Ne štede vodeći nacionalni lideri na zagrijavanju atmosferu i stvaranju straha od rata jer su tada građani najmirniji i najposlušniji. Kada vide da su pretjerali onda nam kao djeci pojašnjavaju da se roditelji neće razvesti već da se oni samo malo svađaju i da je to normalno u svakom braku. Narod koji je prije trideset godina prošao golgote rata je lako preplašiti novim ratom, a teško ih je smiriti i objasniti da rata neće biti čak i bez obzira što su taj trik do sada nebrojeno puta koristili i preko noći okončavali. To je ono što nacionalnim liderima i svima koji podrivaju sukobe ne smijete zaboraviti, posebno na izborima. Oni koji su spremni da se poigravaju s vašim i životima vaših najmilijih ne zaslužuju da vas predstavljaju u vlasti.
Politička ili sigurnosna kriza
Kada se igrate s vatrom nikad ne znate kako će to završiti jer lako je vatru zapaliti, ali ju je teško kontrolirati i ugasiti. Međutim, postoje brojni pokazatelji da se ovdje ipak radi o političkoj, a ne sigurnosnoj krizi. Jedan od jasnih znakova je da svjetske sile nisu pozvale svoje državljane da napuste BiH, kao ni svoje ambasadore. Dobar znak je i to da sve tri strane šalju pomirljive izjave, vješto ubačene između prijetećih izjava. Kad neko želi da izvrši državni udar sigurno je da neće trošiti vrijeme na ljubavna pisma ‘neprijateljima’. Još jedan znak je kada vodeći nacionalni lideri pošalju svoje marionete da također propagiraju mir i pozivaju na smirivanje tenzija. Dobar znak je i da se ostali političari ne dodaju ulje na vatru već da se bave svojim poslovima, donoseći nove zakone tamo gdje mogu, najavljujući otvaranje novih fabrika, izgradnjom novih puteva. Ne rade oni to zato što su naivni ili neupućeni, već upravo zato što su dobro upućeni da je ovo samo još jedna namještena kriza koja će najvjerovatnije završiti kao i sve prijašnje. Najpouzdaniji znak da rata biti neće je to što je sav normalan svijet osudio protuustavno ponašanje i retoriku Dodika, dok su na njegovu stranu stalo par autokrata i diktatora, koji ne mogu da kontroliraju situaciju i dobiju ratove ni u svojim državama.
Razlozi za Dodikovo neuračunljivo i nerazumno ponašanje se mogu tražiti u trenutnoj situaciji u Srbiji i njegovom strahu da bi studentski protesti mogli dovesti do pada Vučićvog režima. Zbog toga je pogrešno reći da Vučić podržava Dodika, jer ustvari Dodik pomaže Vučiću da pažnju javnosti sa protesta prebace na spašavanje Republike Srpske, pa Vućić i vrh Srbije moraju svako malo dolaziti tj. bježati u RS jer je situacija u Srbiji nepovoljna za njih. Kao i uvijek do sada, vrijeme će pokazati šta je bio stvarni razlog ovaj put, ali bez na sve to, Dodik je ovaj put sam sebi potpisao političku penziju, a vrlo moguće da će je provesti iza rešetaka.
