U Tuzli je, u organizaciji Hrvatskog kulturnog društva Napredak Glavna podružnica Tuzla i Franjevačkog samostana Tuzla upriličena promocija zbirke pjesama „Gigantomahija“ mlade spisateljice Matee Tunjić, sveučilišne magistre edukacije filozofije i Latinskog jezika i književnosti.
Umjetnička galerija „Kristian Kreković“ u Franjevačkom samostanu u Tuzli bila je prekrasan ambijent ispunjen ljudima koji vole poeziju, cijene Mateu i znaju da će ih njezini stihovi razgaliti i odvesti u malo drugačiji i ljepši svijet. Ovu prekrasnu večer uveličali su promotori, profesor Alen Matošević, fra Franjo Ninić te djevojke koje su čitale stihove iz „Gigantomahije“, Marija Petrović i Martina Derniković, a čar stihova bila je još posebnija uz klavirsku pratnju Antonele Handanović.
Posebno je draga spoznaja, da u ovom vremenu kada smo okruženi različitim sredstvima, koja nam na neki način oduzimaju maštu, ima onih koji vole čitati poeziju, da poezija izaziva te neke unutarnje emocije u čovjeku, neku blagost pa i strasti.
Profesor Alen Matošević na tako se jednostavan i zanimljiv način osvrnuo na „Gigantomahiju“ približavajući posjetiteljima sve te književne aspekte koje Mateina poezija nosi u sebi. Tako nam je preko samih pjesama u zbirci doveo do njene književne vrijednosti.
„Uzevši zbirku u ruke, prateći motiviku vrlo brzo postaje jasno da se radi o ljubavnoj lirici. Dominiraju srce, duša, poljubac, zagrljaj, ljubav i nominalno… Nadalje, ako se po frekvenciji ističu izrazi tužno, sjetno, patnja, bol, rastanak, tišina, posljednji i slični, onda se razaznaje i da je ta ljubav često i neuzvraćena. E, onda, kad smo se već navikli, odjednom se, doduše u istom maniru i tonu, nađemo na različitom terenu, glede motiva. Sad već prevladava leksik iz jednog drugog tematskog kruga, više nema mnogo srdaca, zagrljaja i poljubaca, ali ima podosta smrti, umiranja, pustoši, sjena, odlazaka, zaborava, bijegova, kajanja… Tematika se itekako promijenila, odjednom je postala pretežito refleksivna, propituje se čovjek, njegov život, njegov kraj, bivstvovanje“, istaknuo je profesor Matošević.
A kada nas je u svom izlaganju profesor Matošević odveo na ilustracije u knjizi tek je tada svima bila veoma jasna i dočarana simbolika „Gigantomahije“.
„Oni čitatelji koji su i vizualne osobe mogli su primijetiti divne ilustracije, u prvom dijelu prikaz srca u lijevoj ruci, u drugom je mozak koji drži desna ruka, a negdje na sredini je preko obiju stranica ilustracija vage. Jasno je, dakle, da autorica vaga između ljubavne i misaone lirike, između srca i duše na jednoj strani i pameti na drugoj, valjda između emocije i racija. Čak se po naslovnoj pjesmi Gigantomahija, koja je isto negdje na sredini, da naslutiti i pobjednik toga vaganja i te borbe, da će prevagnuti na stranu razuma i pameti. To sugerira i naslova ilustracija, koja u pješčanom satu prikazuje gore srce, koje se vremenom, kako pijesak curi, pretvara u mozak“, slikovito je dočarao profesor Alen Matošević.
On smatra smatra da i proizvod srca i duše pa i razuma jesu – emocije, čuvstva i misli. I jedno i drugo su, kaže, neopipljivi, neuhvatljivi, transcendentalni.
„Ukupan opis Mateinog pjesništva je lirika opuštenog raspoloženja, ali nipošto fatalistički ili letargično, čak ni ravnodušno. To je poezija nadahnuta i promišljena, to je poezija, zore i svitanja sa svime što taj motiv znači, rađanje novog dana, rađanje nade, novi početak“, istaknuo je profesor Alen Matošević te preporučio zbirku poezije svima na čitanje.
Tijekom promocije vidljivo je bilo da Matea Tunjić, kao mlada autorica vidi smisao u pisanju poezije i njenom objavljivanju. A Matea, znaju to svi koji je poznaju, oduvijek je pokazivala izniman književni talent.
Fra Franjo Ninić kaže da jedan od najljepših motiva koji se pojavljuju u svakom stihu, u svakoj pjesmi, jeste duša.
„Ono što Matea naglašava jeste da je središte čovjeka srce ili duša jer to je središte osjećaja i to srce je smjestila u vrh pješčanog sata. Na dnu je um, a ovaj pješčani sat predstavlja tijelo, to je ono u čemu se događa život. To je zapravo Matea. Ovaj vrh i ovo dno pješčanog sata, ovaj protok pijeska predstavljaju zapravo dijalog. To je ta borba ili gigantomahija – borba triju antropoloških odrednica – uma, srca i tijela. Dok čitamo njezine pjesme, mi vidimo da se tu događa sukobljavanje i susretanje duha, onog umskog u njoj i srca“, kaže fra Franjo Ninić te dodaje da je Matea tu borbu u sebi usmjerila i pretočila u stihove.
„Ona pušta da negdje u tom dijalogu, u tom protoku misli i osjećaja kroz njezino tijelo pokazuje dušu na jedan potpuno drugi način. Ona za dušu kaže da je to najteža bestežinska stvar. Čitajući ovu poeziju svatko od nas se može pronaći, uvidjeti te naše borbe unutar našeg srca i uma“, rekao je fra Franjo Ninić posebno naglašavajući da nam upravo Mateina zbirka poezije može pomoći da postanemo bolji ljudi.
I da je zaista sve ovako kako su promotori govorili potvrđuje i činjenica da Mateini stihovi nisu nastajali u trenucima nekog čekanja i ciljanog sjedenja pisanja poezije, nego su stihovi i rečenice nastajale upravo u trenucima tih unutarnjih borbi koje Matea nije potiskivala u sebi nego ih je zapisivala. Većina ovih pjesama nastala je na putu – do fakulteta, do škole, od Tuzle do Zagreba i obrnuto, u tramvajima, busevima, brodovima, u hodu.
Autorica Matea Tunjić izrazila je veliku zahvalnost svima na podršci, posebice obitelji i prijateljima te Hrvatskom kulturnom društvu Napredak i Franjevačkom samostanu. Nije skrivala unutarnji ponos jer su se prve promocije dogodile u njezinim gradovima Tuzli i Lukavcu odakle će krenuti dalje kroz BiH i Hrvatsku.
To samo dokazuje da umjetnost ne poznaje ni vrijeme, ni mjesto, a nema ni granice. Uz „Gigantomahiju“ čovjek nekako pusti misli da idu svojim tijekom, trudeći se ne razmišljati o zadacima i obvezama koje nas čekaju. Baš takvi su bili trenuci promocije zbirke poezije Matee Tunjić, bilo je samo važno biti tu, dati srcu i duši priliku da nas vode i budu naše jedino i najljepše prirodno stanje.
Maja Nikolić
