Dervišova sestra je u trgovini nakupovala sve uduplo sa spiska koji joj je S. uručio greškom umjesto ljubavnog pisma. Trgovac ju je gledio krajičkom oka smijuljeći se hinjski. Nije joj bilo jasno ponašanje trgovca. S. mi se uvratio iz trgovine i prepričao svoju muku. Morao je Zeničankama otići po novi spisak, pa s tim spiskom opet otići u trgovinu trgovcu na milost i nemilost.
– E, moja seko, šta me snađe. Trgovac mi ni za živu glavu ne stjede vratit’ pismo. Sad se svi šegače kod radnje sa mojim tananim osjećanjima ljubavne prirode. Ko god bane po pivu, iščutava mu se moj književnički zanos uzrokovan zaljubljenošću, pa se smiju do piša. A ja budala sve čitkim rukopisom ispis’o da Dervišova sestra ne napreže one lijepe oči boje kestena.
– Zar ona nema plave oči k’o Derviš?
– Ima, a koje je uopšte boje kesten?
– Kesten smo jeli neki dan, bolan.
– Aaaaa, ono što je spolja kafeno, a unutra bjeličasto? Ja kont’o da su ono bademi. Ja se od žitarica samo u ječam razumijem, jer se od njega pravi piva. Nisam vjeverica da moram znat’ i ostalo, ha ja. Sad imam još jednu muku – kako počet’ novo pismo, jer se ne sjećam kako sam ono počeo, a nije mi problem romane ispisat’ samo kad mi pane adekvatan početak na ovu zaljubljenu pamet. Auuuuuu! – skoči S. – Eno ode Dervišova sestra mojoj kući. Ono su njena kola.
S. uskoči u patike koje potpeti i ode kući trčećim korakom.
– Đe su nam stvari? – povikaše Zeničanke kad ga uočiše kako grabi kući trčećim korakom – Da nam nisi pare polok’o?
– Nalokano čeljade ne trči vako. – dobaci S. – Saburajte malo k’o i sav normalan narod u Zenici. Doće stvari, ‘ebale vas stvari, ionako samo na gluposti trošite.
Dervišova sestra dade S. punu neprovidu kesu stvari i cjedlicu da svojim brojem uz nazuknicu:”Evo ti moj broj, pa ako ti šta zatreba, tu sam.”
– Obostano je! – ušećeri se S. u svojim mislima i izusti da nije trebala ovo uzimati jer…
– Znam ja kako je kad insan nema. I ja sam iz sirote familije i sama sam često ostajala željna čaše soka i kolutića keksa. Uzmi! Sve sam ti uduplo kupila.
– De uđi na časak u moju kućicu da vidiš kako sam sve prebris’o. – uhvati je S. na foru.
Žena uđe.
– Ne skidaj cipile. Kad parok koji mi nije niko i ništa more uć’ u obući, moreš vala i ti. Evo vidi, ovo je moja spavaća soba. Vidi kolikački mi je, da prostiš – pa zastade na tren i nastavi – krevet. Imaju do njega i dvije rafice, samo još one sone lampe da metnem na njih. Ima i regal, polu je prazan, pa eto…Vam lijevo je kuhinja, a one dvije sobe su od sestara, ima i ostava i kupatilo sa tuš kabinom u koju sam Derviša više puta, Bog mi je svjedok, pokuš’o namamit’.
S. se pred kupatilom sjeti da su unutar oni derivati koje mu je Derviš donio pa reče:”Svo sam kupatilo, da prostiš, nafrc’o onim zelenkom, pa sad nažalost tam ne mereš uć’, al’ biće prilike.”
– Zelenkom?
– Domestosom.
Dervišova sestra se oduševi eSom, a on je ruku držao na džepu k’o dijete pri povratku iz zajma u koji ga je mati poslala, čuvajući njen broj k’o oči u glavi. Strese se od miline kada shvati da će mu ostati pare od Zeničanki, jer je Dervišova seka sve pokupovala i to duplo. Biće pive k’o keksića – pomisli i isprati svoju dragu pomno prateći ko od komšiluka viri iza firange.
