Piše: dr. sc. Božo Skoko
Papa kojeg će kardinali izbornici ovih dana izabrati bit će nasljednik svetog Petra, prvog pape, kojem je osobno Isus Krist povjerio svoju crkvu. Bio je običan ribar, ali se kao apostol „kalio“ uz Isusa. Bio je slabić i donosio pogrešne odluke, bježao je od odgovornosti i nije bio učen, ali je imao veliko srce i istinsku vjeru. To je bilo dovoljno da se Isus osloni na njega. Od tada do danas, tijekom dvije tisuće godina, na čelu Svete Stolice izmijenilo se 266 papa. Među njima je bilo svetaca koji su stvarno služili Bogu i svijetu, ali i monarha koji su više uživali u bogatstvu i moći.
Znači da kroz povijest ovako postavljen izborni sustav nije uvijek birao najbolje među njima i sigurno je ponekad u igri bilo i preglasavanja, i ucjena. Bilo je tu i kompromisa, i konsenzusa među kardinalima. Ponekad je to bio rezultat demokratskog nadmetanja. A nekada je očito presudio tajni glas s Neba, koji ih je usmjeravao da u određenom povijesnom trenutku izaberu baš određenog kardinala. Inače kako drukčije objasniti činjenicu da su se u prijelomnim trenucima za Crkvu i svijet obično nalazile prave osobe na pravom mjestu, koje su katoličku zajednicu uspješno vraćale temeljnim Kristovim načelima, a svijetu davale glas razuma i mudrosti. Uostalom dovoljno se prisjetiti izbora šestorice posljednjih papa, naših suvremenika, pa da uistinu priznamo kako se u tim slučajevima morala umiješati neka viša sila.
Bez utjecaja Duha Svetoga, kojeg ovih dana zazivaju kardinali da ih prosvijetli i dadne im znak teško bi se mogao objasniti, primjerice, izbor, sada već svetoga Ivana XXIII. Naime, kad je 1958. umro Pio XII. koji je Katoličku crkvu vodio kroz strahote Drugog svjetskog rata i teškoće poraća, u Vatikanu se okupio 51 kardinal s pravom da bira i bude biran. Prošla su tri dana i čak deset krugova glasovanja, a nije bilo bijelog dima iz Sikstinske kapele. Navodno su se kardinali svrstali oko dvojice kandidata i nijedna strana nije popuštala, pa je do dvotrećinske većine bilo nemoguće doći. Zato je netko mudar predložio da izaberu „prijelaznog papu“, tj. starijeg kardinala, koji bi „odradio“ kraći mandat bez velikog „talasanja“ a u međuvremenu bi se ionako afirmirali i pripremili njegovi potencijalni nasljednici. Netko je slučajno predložio venecijanskog patrijarha Angela Giuseppea Roncallia. Bio je to niži i jako simpatični debeljuškasti kardinal, na kojeg do tog trenutka nitko nije ozbiljno računao. Vjerojatno su neki od kardinala mislili – ako netko mora biti prijelazno rješenje neka to bude netko neutralan, izvan njihovih klanova, i ujedno netko na koga će imati dovoljno utjecaja. Pritom se cijelo vrijeme držao po strani u ozbiljnim raspravama, smiješeći se i unoseći vedrinu u konklavu. Kardinal Roncalli se činio dobrim izborom, iako je on osobno bio potpuno iznenađen kad je u jedanaestom krugu glasovanja dobio apsolutnu većinu. Uzeo je ime Ivan po Ivanu Krstitelju i omiljenom Isusovu apostolu. Njegov izbor dočekan je s velikim iznenađenjem, jer je novi papa imao sedamdeset i sedam godina te je bio relativno nepoznat široj javnosti. Uzevši u obzir broj krugova glasovanja u konklavi i njegovu dob, svi su mislili da će to biti jedan od papa kakve povijest pretjerano ne pamti. No, vrijeme će vrlo brzo pokazati da su se prevarili. Od prvog dana svoga pontifikata papa Ivan XXIII. unio je velike promjene u Vatikanu. Iako je treći kat Apostolske palače do tada bio intimno područje pape, Ivan XXIII. pustio je kamere u svoje odaje. Uz to Papa se spušta među ljude i svima želi biti blizu. Prolaznici ga susreću izvan vatikanskih zidina u šetnji, bez pratnje i pompe. Mnogi u Vatikanu nisu bili oduševljeni takvim ponašanjem. To je bila potpuna promjena imidža, od aristokratskog i hijerarhijskog Pija, do pape koji se volio nazivati seljakom. Ljudi ga počinju doživljavati kao dobrog pastira, a neki ugledni teolozi razočarano se pitaju što se događa s tim starcem. Iznenađenje raste u trenutku kad novoizabrani Papa te 1958. godine saziva konzistorij i imenuje dvadeset tri nova kardinala iz cijeloga svijeta. A samo tri mjeseca nakon izbora, Ivan XXIII. u siječnju 1959. godine okupljenim kardinalima u crkvi svetog Pavla izvan gradskih zidina objavljuje svoju odluku o sazivanju Drugog vatikanskog koncila, što je predstavljalo najveću reformu Katoličke Crkve još od 1870. odnosno 1563. kad je održan Tridentski sabor. Ta objava je zaprepastila nazočne kardinale, a svijet je ostao bez daha takvom hrabrošću. To od ovog papa uistinu nitko nije očekivao. A skromni Ivan XXIII. je bez pretjeranih konzultacija s kolegama želio provesti temeljitu obnovu Crkve te redefinirati njezinu ulogu u odnosu na svijet, politiku, nevjernike, vjernike drugih religija… Papa je želio modernizirati i osuvremeniti Crkvu. Svojim biskupima je govorio: „Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati… Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra. Provjetrimo Crkvu.“. Istodobno dok teku pripreme za ovaj povijesni događaj, papa se aktivno uključio u rješavanja svjetskih političkih kriza. Kada se godine 1961. počeo graditi Berlinski zid što je dovelo na rub rata SSSR predvođen Nikitom Hruščovim i saveznicima, papa se ozbiljno uključio u posredovanje među sukobljenim stranama i sprječavanje katastrofe. Godinu dana kasnije dogodila se Kubanska kriza i na pomolu je bio Treći svjetski rat. Papa je neumorno posredovao, otvoreno pozivao i apelirao. Bio je to pozitivan šok za političare tog vremena, koji su uvažavali njegova stajališta i pregovorima su zamijenili zveckanje oružja. Šest mjeseci kasnije, u travnju 1963. Papa je objavio encikliku Pacem in terris (Mir na Zemlji) u kojoj se obraća cijelom ljudskom rodu žarko apelirajući za svjetskim mirom, nasuprot prijetećoj nuklearnoj katastrofi, u kojoj tvrdi kako temelj svjetskog mira mora proisteći iz prepoznavanja prava i dužnosti. Proziva marksističku ideologiju i aspiracije komunističkog režima, koji djeluju protiv temeljnih prava čovjeka, ali se zalaže za otvorenije odnose između Svete Stolice i Istoka. Bila je to uopće prva enciklika u kojoj poglavar Katoličke crkve govori o općem ljudskom pitanju – miru, a ne o vjerskoj temi.
Drugi vatikanski koncil okupio je 11. listopada 1962. godine 2.450 crkvenih otaca – kardinala, biskupa i teologa iz cijeloga svijeta. Svi su demokratski i ravnopravno raspravljalo o najvažnijim pitanjima crkvenog života. Donosile su se promjene, akti i propisi koji su oduševljavali svijet i obične vjernike te stvarali „novo lice Crkve“ (tada je utemeljen hrvatski katolički tjednik Glas Koncila, koji je upravo tu inačicu uzeo kao svoj slogan). Bila je to svojevrsna revolucija, koju je pokrenuo mali nasmiješeni rimski biskup.
I dok je cijeli katolički svijet proživljavao renesansu, papa Ivan je doživljavao osobnu kalvariju. Naime, nekoliko dana prije početka Sabora saznao je da boluje od raka želuca. Nije širio tu vijest kako ne bi pokvario sveopće oduševljenje. Sljedećih mjeseci bolest je nezaustavljivo uznapredovala, ali ga to nije sprječavalo u njegovim aktivnostima, koje je savjesno i predano sa smiješkom na licu obavljao sve do početka lipnja 1963., kad je umro. Njegovi suvremenici kažu kako nijedan papa do tada nije bio tako voljen u narodu. Još za života vjernici su ga nazvali Dobri papa. Nakon njegove smrti jedan kardinal je izjavio: „Bit će potrebno pedeset godina da se pojasni što je sve učinio za Crkvu u pet godina svoga pontifikata“. Čudo je tim veće jer su svi bili uvjereni da ovaj papa svojim obrazovanjem, iskustvom i organizacijskim sposobnostima nije dorastao takvom vizionarskom projektu projektu kao što je sveopća reforma Crkve. Da je to istina svjedoči činjenica da teolozi i danas pokušavaju osvijestiti dosege i važnost Koncila a time i hrabrost i viziju ovog pape. Mnoge sjajne odluke koje su Crkvi priskrbile sigurnu budućnost i uklopljenost u današnji svijet, nažalost, još nisu zaživjele punom snagom. Dobri papa je sahranjen u kripti bazilike svetog Petra, papa Ivan Pavao II. 2000. godine proglasio ga je blaženim, a papa Franjo 2014. svetim.
Papa Pavao VI. (1897.-1987.)
Nakon njegove smrti, svi oni koji su mislili kako je će biti „prijelazni papa“ našli su se u čudu iz dva razloga. Shvatili su kako ipak Bog sudjeluje u izboru svojih namjesnika na zemlji, ne prepuštajući taj posao ljudskoj mudrosti, te da preko svojih odabranika (ma kako izgledali i koliko god obećavali) čini velika djela. S druge strane, nije bilo mjesta kalkulacijama i pogađanjima u pogledu izbora novog pape već je valjalo pronaći najsposobnijeg među njima da Drugi vatikanski koncil privede uspješno kraju, te da Crkva u tim izazovnim vremenima ne napravi kakvu pogrešku. Izbor je pao na milanskog nadbiskupa kardinala Giovannia Battistu Montinija, jednoga od najiskusnijih vatikanskih diplomata i vrhunskog intelektualaca, koji se istaknuo radom na Koncilu unoseći u njegov rad jasnu strukturu i organizaciju. Katolici diljem svijeta su bili sigurni da će Pavao VI. uspješno kormilariti Koncilom do njegova zaključenja, a tako je i bilo. Također su bili uvjereni da će iskoristiti svoje diplomatsko iskustvo da uspostavi nove kontakte u svijetu i otvori dijalog s neistomišljenicima. Na početku svoga pontifikata papa Pavao VI. postavio je sebi četiri cilja: nastavak Koncila, razgovore o sjedinjenju s Istočnom Crkvom, otvoreniji pristup prema kršćanskim protestantskim crkvama na Zapadu i otvaranje Crkve prema modernom svijetu. Bio je posljednji papa koji je krunjen tijarom. Značajno je reducirao ceremonije, pa je čak i tijaru, koju je dobio na poklon, prodao u korist siromaha. Bio je prvi papa koji je krenuo na putovanja po svijetu. Samo pola godine nakon izbora, otputovao je u Svetu zemlju jer je želio hodočastiti na mjesta kuda je Isus hodao. Godinu dana kasnije, ovaj mirni i krhki čovjek stupa na američko tlo i u Ujedinjenim narodima drži govor o svjetskom miru. Bio je to papa dijaloga, koji je uistinu pružio ruku i neistomišljenicima i pokušao prijeći granice kultura, vjera, rasa, ideologija… Osim što je uspješno završio Vatikanski koncil, ovaj Papa je objavio i povijesni čin ukidanja međusobnog izopćenja Rima i Carigrada, kojim su se 1054. godine udaljili Istok i Zapad i započeli veliki raskol. Papa Pavao VI. umro je od posljedica srčanog udara tijekom odmora u papinskome ljetnikovcu u Castel Gandolfu, u kolovozu 1978. Vatikanski analitičari kažu kako je narod Ivana XXIII. volio, a Pavla VI. poštovao.
Papa Ivan Pavao I. (1912.-1978.)
Papa Franjo ga je proglasio blaženim, baš kao i njegova nasljednika Albina Lucianija, odnosno Ivana Pavla I., nasmiješenog papu čiji je pontifikat u ljeto 1978. trajao samo 33 dana. Nakon što je preuzeo službu i započeo s planovima mrtvog ga je u postelji, s papirima u ruci pronašla časna sestra, koja mu je svakog jutra ostavljala čaj za vratima sobe. Iznenadna smrt i splet drugih okolnosti, poput tadašnjih istraga vezanih uz vatikansku banku u to vrijeme, pretvorili su smrt Ivana Pavla I. u mit koji ne prolazi ispit povijesti. A činjenice kažu kako je jednostavno i kao kardinal bio boležljiv čovjek, pa se kod kasnijih izbora itekako gledalo i na zdravlje kandidata.
Papa Ivan Pavao II. (1920.-2005.)
No, svojom smrću Ivan Pavao I. otvorio je put velikom pontifikatu Ivana Pavla II. odnosno dolasku pape Slavena, koji je ostavio golem trag u Crkvi i svijetu. Je li opet bio na potezu Duh Sveti, koji je poručio kardinalima – izabrali ste sjajnog čovjeka, ali pogrešnog u ovoj povijesnoj prilici te ga pozvao k sebi. Ili se Bog poslužio ovim dobrim kardinalom jer Karol Wojtyla u trenutku tih konklava nije bio spreman? To nikada nećemo saznati. Međutim, činjenica je da su u listopadu 1978. kardinali okupivši se u Vatikanu iznenadili cijeli svijet. Izabrali su relativno brzo jednog od najmlađih papa novijega doba, vitalnog sportaša, prvog papu ne-Talijana nakon više stoljeća i prvog papu iz jednog slavenskoga naroda. Tada sigurno nisu mogli ni sanjati kako su izabrali papu s jednim od najduljih pontifikata u povijesti Crkve, čovjeka koji je uveo Crkvu u 21. stoljeće, čovjeka čija su toplina, neposrednost i karizma šarmirale i najzabačenije kutke svijeta. Ovaj je papa bio naš suvremenik u svakom pogledu te riječi, pa bez podrobnijih analiza podsjetimo kako je u 26 godina svoga pontifikata posjetio je 130 država. Proputovao je 1,2 milijuna kilometara. Obišao je zemaljsku kuglu oko 30 puta. Posjetio je oko 850 gradova. Među ostalim, zaslužan je za međunarodno priznanje hrvatske države, koju je posjetio čak tri puta – 1994., 1998. i 2003. Bio je istinski prijatelj hrvatskog naroda. Voljeli su ga u svim dijelovima svijeta. Čak i među nevjernicima te pripadnicima drugih religija. Nitko nije mogao zamisliti život Crkve nakon Ivana Pavla II. jer je on bio simbol modernizacije Crkve i jedan od najvećih lidera svijeta krajem prošlog stoljeća. Osjetila se golema praznina, ne samo u Crkvi već i u cijelom svijetu.
Papa Benedikt XVI. (1927.-2022.)
Zato su kardinali u njegovu nasljedniku tražili kontinuitet. Kocka je pala na njemačkog kardinala Josepha Ratzingera, papinu desnu ruku i predstojnika Kongregacije za nauk vjere. Bio je cijenjen kao jedan od najboljih teologa, vrhunski pisac i profesor. A posebnu pozornost je privukao na sebe kad je vodio križni put na Veliki petak te 2005. godine. Tada je otvoreno i kritički progovorio o stanju Crkve unutar zidina te njezinim grijesima. Aludirajući kako njezina lađa pušta vodu na sve strane oštro je ukorio mnogobrojne crkvene službenike koji zlorabe svoj položaj i javno sramote Crkvu ili nesavjesno obnašaju svoje dužnosti. Nedugo zatim su se počeli gomilati u medijima različiti oblici pedofilije, koje je kasnije kao papa javno osudio ispričavajući se žrtvama. Ratzinger se pokazao kao oštar branitelj izvornih načela Crkve i zaštitnik pravovjernosti, a htio je biti i čistač vatikanske Kurije, u kojoj se očito nakupilo i negativnosti. No, tijekom te borbe očito se osjetio nemoćnim da se uhvati sa svime u koštac pa nas je iznenadio odlaskom u mirovinu, što je bila svojevrsna revolucija u poimanju suvremene papinske službe.
Papa Franjo (1936.-2025.)
Imao je snage i hrabrosti otvoriti potpuno novu stranicu u povijesti Svete Stolice i otvorio mogućnost dolasku pape Franje, koji se već kod njegova izbora spominjao kao ozbiljan kandidat. Relativno kratke konklave u ožujku 2013. pokazale su prilično jedinstvo kardinalskog zbora oko profila novog pape. Većina je bila svjesna da Crkva mora vratiti svojim temeljnim načelima, odbaciti moć i prigrliti siromaštvo. Još jednom se potvrdilo da su razvikani favoriti napustili Sikstinsku kapelu kao obični kardinali, a da je papinska čast i vlast pripala skromnom pastiru iz drugog plana. Izborom argentinskog kardinala Bergoglia, prvog neeuropljanina nakon 1.300 godina Katolička Crkva je pokazala kako ide prema neminovnim promjenama. Papa Franjo je došao s kontinenta gdje živi čak 42% ukupnog broja katolika na svijetu i gdje je – za razliku od Europe, vjera iznimno živa i gdje prožima sve pore društva, pa i politiku. Ondje živi skromna Crkva, koja se nalazi u službi siromašnih i obespravljenih. Nema dvojbe kako je to južnoameričko iskustvo, a prije svega borba za socijalnu pravednost i solidarnost u društvu pokazalo se kao poželjan smjer univerzalnoj Crkvi u ovim teškim vremenima društvene i gospodarske krize te obilježilo Franjin pontifikat zajedno s odbacivanjem glamura i privilegija te približavanjem Božjeg milosrđa vjernicima, ali i nevjernicima.
Dakle, svaki papa ima poslanje za svoje vrijeme i ostavlja neizbrisiv trag u tijelu Crkve. Iako mislimo da ih poznajemo dok su kardinali, obično se dogodi da nas iznenade i pokažu neko drugo lice, očito nadahnuto pomoći Neba. Zato nam je vjerovati da ipak Duh Sveti, a ne ljudska lobiranja i nadmetanja imaju ključni glas na konklavi.
