Uskrsli Isus neće biti prisutan samo u vjernicima. Bit će prisutan i u onim „anonimnim kršćanima“ s onu stranu vidljivih granica Crkve; bit će prisutan u svima onima koji traže istinu, ljepotu, ljubav i dobro – koji se ne zadovoljavaju jeftinim zamjenskim sredstvima koja se mogu pronaći na tržnicama ovoga svijeta. Bit će prisutan u njihovoj čežnji i njihovu traženju. Da, onaj sve rašireniji svijet tražitelja – to je prije svega ona Galileja današnjice, kamo se mi moramo kretati – s jedne strane da bismo tamo donijeli Krista, a s druge da sami tamo Krista tražimo i da ga pronađemo
Piše: Tomáš HALÍK
U opisu dvojice od četiri evanđelista Isusov život na ovome svijetu završava ovim krikom: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ (Mt 27,46; Mk 15,34).
Vidjeli smo da ovaj citat iz Psalma 22. na Isusovim usnama nije nikakav izraz sumnje. To je pitanje u formi molitve. Isus i u paklu bola i ostavljenosti zaziva Boga i ne prestaje pitati. Njegovo „zašto“ nije usmjereno prema onomu iza, nego onomu naprijed: koji smisao ima moja patnja i moja smrt? Hoće li sve završiti s nadgrobnim kamenom, kojim će biti zatvoren moj grob?
Događaje na uskrsno jutro kršćanska vjera razumijeva kao Očev odgovor na ovo pitanje s križa. Kamen je odmaknut, grob je prazan. Prazni grob daje mnogo mogućih tumačenja. Evanđelja opisuju tumačenja Isusovih neprijatelja: učenici su ukrali njegovo tijelo. Vjera nam daje drukčiji odgovor: „Zašto tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje, uskrsnuo je“ (Lk 24,5s).
Smijemo li Isusa tražiti tamo gdje ga dohvaća svjetska povijest, u galeriji velikih umrlih osnivača religija ili moralnih učenja davno prošlih vremena? Uskrsno nam evanđelje govori ustima anđela: Uskrsnuo je, živi!
Potrudimo se ovu središnju tajnu kršćanske vjere prihvatiti u njezinoj cjelovitoj dubini. Ponajprije moramo sebi priznati da mi ne znamo što znači uskrsnuće o kojemu Novi zavjet govori. Sama riječ je metafora: kao što poznajemo buđenje čovjeka iz nesvjestice, poznajemo buđenje iz spavanja, tako poznajemo i slučajeve ponovnoga oživljavanja, slučajeve povratka iz tzv. kliničke smrti, koja svakako nije prava smrt. Ali mi ne znamo što znači pobjeda nad smrću, o kojoj evanđelja govore. Smrt je radikalnija stvarnost od spavanja ili nesvjestice.
Znamo što Isusovo uskrsnuće nije. Uskrsnuće nije samo slikoviti izričaj toga da bi Isusove misli ili ideje bile žive (ili „vječno aktualne“) – to bi bilo zaista malo. Ne mogu kršćani o Isusu govoriti na način kako su komunisti govorili o Lenjinu. Uskrsnuće također nije – ponovimo to sebi još jedanput – nešto u smislu reanimacije, ne radi se o ponovnom oživljavanju mrtvoga tijela ili povratku mrtvaca u ovaj svijet i ovaj život, koji će opet jedom završiti smrću. Sveti Pavao jasno kaže: „Znamo da Krist, od mrtvih uskrišen, više ne umire; smrt više njime ne gospoduje“ (Rim 6,9). Isus se ne vraća nikamo, nego pokazuje naprijed. I glas koji pažnju učenika odvraća od praznoga groba poziva na put: „Ide pred vama u Galileju. Tamo ćete ga vidjeti“ (Mk 16,7). Na pragu Uskrsa postavili smo sebi temeljno pitanje: Gdje je Galileja današnjice, gdje možemo susresti živoga Krista?
Mi vjerujemo da je on živ, da je istinski uskrsnuo. On je istinski uskrsnuo unutra, u prostoru vjere svoje Crkve. Nije bila vjera učenika ta koja je Isusa probudila na život. Baš naprotiv – on je svojom pobjedom nad smrću probudio raspetu vjeru svojih učenika. I uvijek je iznova oživljava svojom prisutnošću, svojim Duhom – kao što je svojim učenicima i obećao na posljednjoj večeri. Njegov nas Duh stalno uvodi u puninu istine, i to istine o uskrsnuću.
„Jer ja živim, i vi ćete živjeti“ (Iv 14,19), kaže Isus. On nas ponajprije vodi u stvarni, ispunjeni život: „Ja sam došao da oni (ovce) imaju život i u punini da ga imaju“ (Iv 10,10). Isus nas oslobađa od onoga što naš život drži u okovima i što ga razara: naš strah, naš egoizam, naša krivnja – i u konačnici naša smrt. Pokazuje nam da ni smrt nema apsolutnu moć, kako ni ona nije imala posljednju riječ u Isusovoj priči. „Vječni život“ – ili „život u punini“ – ne počinje tek nakon naše smrti. Počinje time da smo dopustili da Isus kroz vrata vjere uđe u prostor našega života – i tada se ne trebamo zaista ničega bojati, čak ni smrti. Jer možemo s Pavlom reći: „Ne živim više ja, nego Krist živi u meni“ (Gal 2,20).
Onu Galileju gdje susrećemo živoga Krista moramo najprije mi tražiti, tako što ćemo se od vanjskoga načina života okrenuti prema unutra. To je ono traženje Boga u vlastitom srcu, o kojemu govore sveti Augustin i mistici svih stoljeća. Srce ovdje ne znači sjedište osjećaja, nego dubinu života – suprotnost površnosti.
Traženje Boga, potraga za živim Kristom ipak nije samo privatna stvar, ono se ne događa samo u bilo kojem privatnom pobožnom vrtu, koji je ogradom odijeljen od vanjskog svijeta. Bog je sam odnos, kao što nauk o božanskom Trojstvu potvrđuje – on je Zajedništvo. Bog se pokazuje u ljubavi, on se događa u odnosima. Podsjetimo se uskrsne antifone: Gdje je ljubav, prijateljstvo, tamo je i Bog. Tamo se događa Bog.
Vidjeli smo da je Isus uskrsnuo unutar prostora vjere svoje Crkve: Gdje je dvoje ili troje u moje ime sabrano, tamo sam i ja među njima“ (Mt 18,12). Bit će prisutan u Crkvi, a što bi trebalo ovako razumjeti: u zajedništvu, u kojem se vjera dijeli. Bit će prisutan i u najmanjoj vjerničkoj zajednici – onako kako je pokazao učenicima na putu u Emaus i na večeri u tom Emausu. Bit će s onima koji su na putu. Bit će s njima kao onaj koji ih prati – ponekad možda anoniman, kao nepoznati stranac, kao hodočasnik među hodočasnicima. Bit će među onima koji su snuždeni, kao što su učenici bili na putu u Emaus. Među njima bit će kao onaj koji im otvara dublje značenje Pisma – i oni će tek naknadno postati svjesni da im je pritom srce gorjelo. Bit će tamo gdje oni u sjećanju na njega budu lomili kruh – tamo gdje se euharistija slavi. Bit će prisutan u liturgiji i sakramentima njegove Crkve.
Bit će također prisutan u svjedočenju kršćana, koji svojim životom pokazuju da je Isus u njima i kroz njih živ. Bit će prisutan u svjedočenju svetih – možda najjasnije u svjedočenju mučenika, koje je on osposobio da se ne boje ni vlastite smrti, kojima je on darovao milost da pokažu ljubav, koja je jača od smrti (Pj 8,6).
Bit će prisutan također – kako je u svom govoru o posljednjem sudu zaprijetio – skriveno i anonimno u svojoj najmanjoj braći i sestrama, koji trebaju našu pomoć, u onima gladnima, žednima, siromašnima i progonjenima. Ako ne budemo njima služili i pomagali, mogli bismo za svu vječnost jednostavno proći pored njega.
I neće biti prisutan samo u vjernicima. Bit će prisutan i u onim „anonimnim kršćanima“ s onu stranu vidljivih granica Crkve; bit će prisutan u svima onima koji traže istinu, ljepotu, ljubav i dobro – koji se ne zadovoljavaju jeftinim zamjenskim sredstvima koja se mogu pronaći na tržnicama ovoga svijeta. Bit će prisutan u njihovoj čežnji i njihovu traženju. Da, onaj sve rašireniji svijet tražitelja – to je prije svega ona Galileja današnjice, kamo se mi moramo kretati – s jedne strane da bismo tamo donijeli Krista, a s druge da sami tamo Krista tražimo i da ga pronađemo.
Mi vjernici nemamo monopol na Krista. Svijet tražitelja ne iščekuje klasičnu, tradicionalnu misiju, u kojoj svi mi uokolo naučavamo i trudimo se njih što je brže moguće „obratiti“ i stjerati u institucionalne i mentalne granice današnjega crkvenoga kršćanstva. Danas se radi o nečemu drugomu: Naše dosadašnje mentalne granice moramo radikalno proširiti poštenim i pažljivim dijalogom.
Da, obvezani smo da im razumljivo i vjerodostojno ponudimo ono najvrjednije iz blaga vjere, za što mi nosimo odgovornost. Ali i mi trebamo obraćenje, obraćenje od statičkoga biti kršćanin u dinamično kršćaninom postajati. Da, i s pomoću drugih i u njima moći ćemo i mi otkriti živoga Krista.
Uskrišenoga Isusa, koji je po iskustvu smrti bio promijenjen, nisu mogli u početku prepoznati ni njegovi najvjerniji i najbliži. Marija Magdalena ga je držala za vrtlara, a apostol Toma morao je bezuvjetno dodirnuti njegove rane.
Na Veliki Petak meditirali smo o tome da su rane svijeta rane Kristove i kao takve su privilegirano mjesto Božje nazočnosti u našemu svijetu. Tko ignorira ove boli i rane, nema nikakva prava kao Toma uzviknuti: „Moj Gospodin i moj Bog“ (Iv 20,28).
Ako bih se smio možda malo unijeti u tišinu blaga suvremenoga teološkoga mišljenja, onda je ono stava da ne možemo misterij uskrsnuća reducirati na jedan događaj, koji je jedanput prije mnogo vremena nastupio i završio. Vjerujem da pored onoga creatio continua, stalnoga stvaranja, možemo govoriti i o resurrectio continua, vječnom, trajnom i stalnom uskrsnuću. Isusova pobjeda na smrću se produžava u povijesti Crkve i čovječanstva, teče kroz njih kao podzemna rijeka i izvire na površini u događajima oživljujućih reformi Crkve, ali i u pripovijestima o obraćenju pojedinačnih ljudi.
Proslavimo Uskrs – koji je ove godine možda siromašniji u mnogim formama vanjskoga slavljenja – s onim što je u slavlju uskrsnuća Kristova najunutarnjije i najvažnije: pozovimo živoga Krista da on snagom, kojom je pobijedio grijeh, strah i smrt, i naše živote promijeni.
Izvor: Tomáš HALÍK, Die Zeit der leeren Kirchen. Von der Krise zur Vertiefung des Glaubens, Herder, Freiburg-Basel-Wien 2021., str. 137-143. S njemačkoga preveo: Franjo Ninić
