Bogata sportska povijest Tuzle bilježi velike priče koje su inspiracija generacijama sportista koje dolaze. Ove velike priče nastale su uglavnom zahvaljujući velikom entuzijazmu, ali i organiziranom sustavu u okviru kojeg su veliki sportski talenti prepoznavani u školama ili natjecanjima i upućivani u sportske klubove. Neke od najblistavijih sportskih priča Tuzle, poput legendarne rukometašice Svetlane Kitić, počele su na školskim poligonima u Tuzli, a dosegnule su svjetske vrhove.
Najviše olimpijaca iz grada soli je dala atletika, a sve je počelo sa Vinkom Galušićem, legendarnim atletičarom, koji je nastupio na Olimpijskim igrama u Montrealu 1976. U to vrijeme bio je jedan od najboljih europskih brzohodača, sa velikim rezultatima na međunarodnoj sceni.
„Ja sam imao velika očekivanja pred Olimpijske igre, jer su im prethodili odlični rezultati. Odlazak na olimpijadu je san svakog sportiste. Vjerujte da se i danas sjećam svakog detalja, od odjevne komibinacije za defile, do svog tog sjaja, koje ta manifestacija sa sobom nosi. Kad ulazite na taj teren doživite nešto neobjašnjivo. Ja sam imao osjećaj da mi je cijelo tijelo utrnulo. Od tolikog adrenalina vi zapravo nemate osjećaj gdje ste. Shvatite da ste došli do krune svog bavljenja sportom, na Olimpijskim ste igrama, ali ne možete to u svojoj glavi da procesuirate.”
Uz Galušića, na igrama u Montrealu nastupio je i najbolji košarkaš Bosne i Hercegovine svih vremena, legendarni Mirza Delibašić – Kinđe. O njegovoj blistavoj sportskoj karijeri zna se mnogo, bio je košarkaški čarobnjak i jedno od najvažnijih sportskih imena u povijesti bivše Jugoslavije. Ostavio je neizbrisiv trag u domaćoj i europskoj košarci, uključujući i Olimpijske igre.
Nakon što je Vinko Galušić postavio temelje tuzlanske olimpijske priče, atletika je dala još nekoliko sjajnih takmičara, sudionika Olimpijskih igara. Posebnu povijesnu ulogu ima bacač kugle Zlatan Saračević, sportista koji je prvi nosio zastavu Bosne i Hercegovine, ratne 1992. godine, na Olimpijskim igrama u Barceloni.
„Odlazak na olimpijske igre te 1992. godine je bio prosto nemoguća misija. Nekoliko dana pred otvaranje igara u Barceloni, saznali smo da BiH nastupa, po prvi put, pod svojom tadašnjom zastavom, sa ljiljanima. Na stadionu je bilo 120 hiljada gledalaca. U onom momentu kada je spiker najavio ekipu BiH da izlazi u defile ja sam digao zastavu BiH visoko i to je jedan neopisiv osjećaj.”
I legendarna atletičarka Kada Delić – Selimović bila je dio olimpijskog tima BiH na igrama u Barceloni. Kao olimpijac je nastupala na još jednoj olimpijadi u Atlanti 1996. godine, te još dva puta kao trenerica.
„Olimpijske igre su san svakog sportiste. Taj osjećaj da ste uspjeli doći do najvećeg takmičenja i da se sav uloženi trud isplatio, je neopisiv. I danas pred nove olimpijske igre, sve emocije se vraćaju. Ono što smo mi, kao prvi tim Bosne i Hercegovine, doživjeli na otvaranju Olimpijskih igara u Barceloni, to se nikada ne može zaboraviti. To su trenuci koji ostanu urezani u pamćenje za cijeli život. Kako vrijeme prolazi postajete sve više svjesni tog uspjeha.“
Poslije ovih legendarnih atletičara nizali su se Dijana Kojić, Jasminka Guber, Jasmin Salihović, te trener Halid Gazibegović kao i trofejna atletičarka i trenerica Nađa Avdibašić – Vukadinović, koja je bila i na čelu Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine.
Tuzlanski olimpijci su i čuveni ženski košarkaški tadem Razija Mujanović i Mara Lakić, koje su sa reprezentacijom bivše Jugoslavije osvojile i olimpijsku medalju na igrama u Seulu 1988. godine.
Mara Lakić danas sa velikim emocijama gleda na te olimpijske trenutke, listajući stare fotografije.
„Nije bilo lako ući u reprezentaciju bivše Jugoslavije. A kad smo već bili tamo, željeli smo i napraviti nešto. Svi smo imali usađenu ogromnu želju sa medaljom. Nama je to i uspjelo. Teško je opisati kakve vas emocije obuzmu kada shvatite da imate olimpijsku medalju.“
Medalje, i to zlatne, za tadašnje reprezentacije Jugoslavije, osvojili su i košarkaš Mirza Delibašić na olimpijadi u Moskvi 1980. godine, te rukometašica Svetlana Kitić, koja je sa reprezentacijom Jugoslavije osvojila srebrnu medalju na igrama u Moskvi 1980. godine i zlatnu, četiri godine kasnije.
Duh i veličanstvenost Olimpijskih igara osjetili su i fudbaleri Dževad Šećerbegović, Cvijan Milošević i Mirko Mihić, atletičar Dragan Perić, košarkaš Damir Mulaomerović, plivači Nedim Nišić i Ensar Hajder, trener Muhamed Smajlefendić, košarkaške sudije Zdravko Kurilić i Ademir Zurapović.
Tuzlak Ademir Zurapović i ove će godine, na igrama u Parizu, suditi na košarkaškom turniru, kao jedan od najcjenjenijih svjetskih arbitara.
Od Olimpijskih igara u Londonu 2012. godine Tuzla nije imala sportistu na olimpijskim igrama, čime je prekinut niz koji je započeo davne 1976. godine sa Vinkom Galušićem.
Petak, 26. srpanj 2024. godine biće zapisan u sportsku povijest kao dan početka Ljetnih olimpijskih igara u Parizu. Skromna petočlana bosanskohercegovačka delegacija ove će godine braniti boje svoje zemlje, na ovoj veličanstvenoj sportskoj smotri. Olimpijska medalja za Bosnu i Hercegovinu i dalje je nedosanjani san koji će možda postati stvarnost baš na igrama u Parizu.
Najviše se očekuje od najmlađe, maestralne plivačice Lane Pudar. Svi sportisti uložili su ogromne napore i velika odricanja da bi došli do najveće sportske smotre na svijetu, te se svakom od njih treba odati priznanje. I u Parizu će dati svoj maksimum i zasigurno na najljepši način obojiti bh stvarnost bojama olimpijskih krugova. Neka igre počnu!
B. P.
