Naslovna Istaknuto Novogodišnja kava s Ivonom

Novogodišnja kava s Ivonom

Piše: Ivona Grgić

Bliži se kraj godine. Kuća miriše na citruse baš kao u djetinjstvu od kora mandarina poredanih po kraju plata šporeta smederevca. Suhih, božićnih kolača ostalo nešto malo i čuvaju se u limenim kutijama k’o oči u glavi za goste koji svaki čas mogu da banu nenajavljeni. Premišljam se da napravim još jednu turu, ali odustajem, jer mi se ne da praznik opet dočekati umorna, a, brate mili, može ko i banuti baš u procesu pečenja zvjezdolikih kolača sa cimetom koji se moraju spajati džemom i tako spojeni uvaljati u štaub šećer, pa mi zateć’ nered, kud onda?! Planirala sam napraviti i listu ciljeva za iduću godinu, ali sam i od toga odustala. Valjda sam shvatila da mi je lakše ciljati u hodu i gađati pokretne mete kao i do sada, jer često od napravljenih listi i ne vidimo prave prilike koje se začas izmaknu ako ne gledaš gdje treba. A zna se desiti da ništa od onog s liste i ne uradimo, pa slijedi opsežno kajanje kad uvidmo da je 1.1. bio prije pet mjeseci. Kažu da se Bog smije dok čovjek planira, pa ne bih da ga nasmijavam svojim škrabotinama, jer znam da On ima prečeg posla. I onda se u citrusno mirušljivoj sobi uhvatim onoga što mi najbolje ide – zamišljanja. Zamišljam savršenu novogodišnju noć. Nekako sam od sebe očekivala da ću ove godine izmaštati sebe u svijetlo plavoj, svjetluckavoj haljini, možda dugoj, možda kratkoj, uparenoj sa sjenom za oči iako je to protiv modnog diktata, ali šta ću, vjerujem da mi plavo najbolje ističe boju očiju, kad ono vidim sebe izvaljenu na ugaonoj garnituri kod pokojnih babe i djeda u pohabanoj trenerci koju sam prethodne godine nosila na tjelesnom. Gledamo bingo iako nismo kupili listiće i radujemo se tuđim najvećim iznosima na grebalici. Pjevušim pjesmu koju su umetnuli između dva dobitka i željno iščekujem novogodišnje izdanje serije Viza za budućnost. Protegnem se malo do stola da sa gibanice skinem rijezgu oraha.

– Ne jedi ležeći! – frknu baba i požali se djedu da joj je prevruće u kući, a onda djed poče jednu priču od koje baba zamalo ne doživi toplotni udar.
– Bio jedan Bego, radio u Livnici čelika. Njegovo je namještenje bilo tako da je četrdeset godina, svaki radni dan, po osam sati, biv’o kod one velike peći. A znaš kolika je tu temperatura, uf… – i zastane na nekoliko sekundi da ubaci zalogaj gibanice u usta.
– I? – upitah.
– I pemziju tu zaradio. Nikad na bolovanju bio nije, a tad se dalo muljat’ kol’ko ‘oćeš i mlogi su uzimali bolovanje da pozavršavaju njivske radove, pa ga tadašnji direktor odluči nagradit’ za predanost. – opet zastade i uze još jedan zalogaj gibanice.
– Pa je l’ ga nagradio?
– Saš čut’. Pošalje on Begu o trošku firme na Jadran na more na petn’es’ dana. Sjeo Bego na plažu, zvjezdan upek’o k’o nikad, a Bego samo otpuhnu i reče:”Izdur’o je Bego četerest godina prženja, izduraće i ovi petn’es’ dana.

Smijemo se u glas, a baba ufatila palcem i kaziprstom majicu na sredini prsne kosti i rashlađuje se dok ide otvoriti prozor. Prije 00:00 svi izlazimo napolje i sa balkona posmatramo sjajno parče neba iznad Tuzle, izrecitujemo novogodišnje želje jedni drugima stavljajući u njih zdravlje i sreću, pa se stariji povuku u toplu postelju, a ja se uglavim ispred televizora, gledam do jutra filmski maraton i jedva čekam da odrastem, pa da negdje slavim kao odrasli u sjajnoj odjeći sa muzikom uživo uz jela kojima jedva znam izgovoriti ime. I ko bi rekao tad da će mi te uspomene biti ujedno i najsavršeniji dočeci nove godine dok kao Bego pokušavam objasniti sebi da će svaka životna žega ionako proći, jer pobogu, šta su jedna, dvije žege tokom godine naspram svih onih dugogodišnjih pečenja pored velikih peći kraj kojih nas je život stavio ne bi li na kraju postali jači od čelika?!