Naslovna Kolumna Novi tjedan uz Ivonu: Mrak

Novi tjedan uz Ivonu: Mrak

448
Moj je zaseok od područne škole u koju sam išla četiri godine udaljen tri kilometra. Blizu područne škole je autobuska stanica, pa je i nastavak školovanja bio obilježen pješačenjem tih nekih šest kilometara pri odlasku i povratku iz škole. Pošto su zaseoci mog sela prilično raštrkani, put između njih je obrubljen gustom šumom. Ti dijelovi su za nas djecu bili strašni, pogotovo zimi kada je ujutro mrak ili pak naveče kada se vraćamo iz druge smjene. Da nevolja bude veća najduži šumski dio od Karinjače do Janjke Vitinice kuće je uzbrdica. Ako se potrefi da imamo isto časova ili paralelne smjene nevolja je bila malo manja, jer smo zapričavali jedni druge i nekako je bilo lakše pobijediti strah u paru, međutim to se nije često dešavalo, eventualno jednom ili najviše dva puta sedmično. Osjećali smo strah od onoga što može iskočiti iz šume, a poseban strah su predstavljala vozila na čiji zvuk smo u sebi razmatrali šta uraditi – uletjeti u šumu i spasiti se pretpostavljene opasnosti ili pak nastaviti koračati, jer je možda neko poznat ko će nas povesti ili neko bezopasan ko će nastaviti svojim putem i diviti nam se iz svog vozila na hrabrosti. Tokom tih dvanaest godina mog školovanja nikad nisam doživjela nikakvu neprijatnost na putu od kuće do škole, osim jednom kada sam nadomak kuće Janjke Vitinice srela nepoznatog čovjeka kojeg sam uljudno pozdravila i koji mi je krajnje ljubazno uzvratio pozdrav. Tek sutradan sam saznala da je tokom noći izvršena krađa i da je onaj čovjek ustvari bio lopov. Ta naknadna neprijatnost mi je u glavi formirala razne scenarije poput onog šta bi bilo da sam kojim slučajem naišla deset minuta kasnije i uhvatila ga u krađi. Nakon tog događaja strah se odomaćio u mom tijelu, pa mi je na samu pomisao riječi mrak-šuma srce počelo lupati toliko da sam ušima mogla čuti to lupanje. Tješila sam sebe da nam je ionako suđeno gdje ćemo pustiti dušu i kad i da se od sudbine ne može pobjeći, ali opet… Onda mi je na um padalo i to šta ako sudbinu možemo ispisati nekim drugim koracima ako izaberemo da idemo nekim drugim putevima. Taj drugi put je bio put preko njive. Onda sam uvidjela da je vjerovatno i lopovima i kradljivcima djece, kojim su nas često plašili da nam izbiju iz glave sve eventualne kontakte sa nepoznatima, to isto palo na pamet, pa mi je nekako logičnije bilo da je na glavnom putu ako ništa za nijansu sigurnije, jer se uvijek može desiti na naiđe neko poznat.

Vozim se neki dan tim svojim putem i jedna mi osoba reče:”Kako je lijepa ova šuma, mora da ste uživali kada ste išli u školu i iz škole, ovdje je fantastična hladovina.”
– Istina živa!  – pomislih.
Bila je fantastična hladovina kada nastupi kasno proljeće odnosno kraj godine i jedva smo čekali da dođemo do tog dijela puta gdje vjetar vazda piri, a sunce ne može da nas prži. Prelijepo je bilo i na jesen kad šuma poprimi zlatne boje, pa uživaš u šuštanju lišća. A vala naj mi je draže bilo kada se dokopamo šume, pa preskačemo kanale, pomarišemo se, posvađamo, pomirimo, popnemo na jedan patuljasti hrast, a prethodno na put poprečno postavimo jedno suho deblo i čekamo auto iz kojeg će izaći ljutiti vozač i psovati sve po spisku izvršiocima tog nestašluka, a mi začepimo jedni drugima usta jakim stiskom šake da nam smijeh ne oda kotu. Koliko nam je tad bio drag taj naš šumom obrubljeni dio puta bez očiju odraslih koji nas glede sa strane ne bi li uočili šta dječije i brže bolje zvali naše da nas sankcionišu, ma drag tačno onoliko koliko nam je bio mrzak po mraku. A mi djeca k’o djeca, uvijek smo radije pričali o strahu koji nas je obuzimao nego o lijepim uspomenama lišenih pogleda odraslih.

I danas kada život gledam nekim sasvim drugim očima, uviđam da svakom predjelu koji pređemo tokom tog nekog životnog mraka, treba pružiti šansu i u danu, al’ de ti to objasni čovjeku koji se fokusira isključivo na mrak, lopove, kradljice djece i ostale aždaje čije je prirodno stanište mrak, eh tog će vazda pržiti i u hladovini.