Piše: Ivona Grgić
Bez obzira na to što su mi još od malena svi predočavali koliko su jabuke zdrave nikada se nisu nalazile na mom jelovniku, jer ih nisam ljubitelj. Doduše, nekada pred kraj srednje škole našle su one način da ih zavolim, ali na jedan moj način – u parfemima.
Donna Karan parfem dobila sam davno od jedne meni mnogo drage osobe. To je ljekovita jabuka na koju mi je mirisala Milena iz pjesme Novih fosila dok smo najbolja prijateljica Suzana i ja pjevušile “miriše na jabuke, živi k’o podstanar, moja Milenaaaa”, voćka iz izreke jedna jabuka na dan tjera doktora van, postojana kao san o sopstvenom krovu nad glavom sanjan u podstanarskoj sobi koji prekida diktat buđenja u pola pet dok su oči pune sna primorane da se opet i iznova navikavaju na prizore svakodnevnice odraslosti koja pokušava ugušiti sve mladalačko i poletno u nama.
Elizabeth Arden parfem je nešto sasvim suprotno, a opet blisko, voljeno i veoma jabučasto. U toj se duguljastoj bočici krije miris one jabuke pojedene prije užine, jabuke koja je prognala Adama i Evu iz raja, voćke koja je pala Isaku Njutnu na glavu i zadala bezbroj glavobolja učenicima na časovima fizike dok su umjesto da slušaju lekcije budni sanjarili o prvim simpatijama, jabuke koja je dokazala da jabuka i te kako pada dalje od stabla ako je strmina adekvatna i na to sve uživajući u kotrljanju zaradila pokoji ožiljak na svojoj glatkoj koži svjesna da samo hrabri imaju ožiljke. Ova jabuka ne sanja o lakšoj budućnosti koja bi bila zasluženi rezultat svega onoga što radimo danas, živi sad i ovdje, drska je i oštra (ili jednostavno uživa u mladosti).
Jesen je, opet zamirisah na ove dvije jabuke, pa vidjećemo koja će ove godine prevladati…