Franjo Leder je rođen u Tuzli 29. listopada 1905. godine od oca Johana, germaniziranog Čeha, koji je bio žandarmerijski narednik i majke Rose Rusch, bečlijke po rođenju, a koji su se vjenčali tek 1907. godine. U braku su dobili još tri sina: Emil, po zanimanju zanatlija-tišler, koji je živio u Tuzli; Oto, direktor tvornice papira u Zagrebu i treći o kojem se, po kazivanju Veselinke Popadić, dugogodišnje prijateljice Franje Ledera, ništa ne zna, jer je davno još otišao u Njemačku. U kući se govorilo njemačkim jezikom.
Franjo Leder je odrastao u Tuzli, gdje je pohađao Gimnaziju školske 1922/23, 1923/24. i 1924/25. Kao slab učenik, pao je u trećem (sedmom) razredu i tada je i napustio školovanje. U tom razdoblju mu je preminuo i otac (o kojem nikada nije želio da govori), a starateljstvo nad njim preuzima njegova majka.
Godine 1926. poslije uspješno položenog prijemnog ispita, upisuje se na „Kraljevsku akademiju za umjetnost i umjetni obrt“ u Zagrebu, danas je to Akademija likovnih umjetnosti, na kojoj je diplomirao 1932. godine. Nakon toga se vraća u Tuzlu, gdje bez zaposlenja provodi dvije godine, a zatim odlazi kao profesor crtanja prvo u Gospić, zatim Mostar i na kraju u Nikšić. Ljetna ferija je provodio u Tuzli, radeći na realizaciji mnogih umjetničkih djela. Drugi svjetski rat ga je zatekao u Nikšiću, gdje je najduže radio kao profesor Gimnazije od 1939-1941. godine.
Po oslobađanju Tuzle 1944. godine, jedno vrijeme je radio u Odsjeku za umjetnost i kulturu Oblasnog NO odbora za istočnu Bosnu, kojim su rukovodili slikari Ismet Mujezinović i Vojo Dimitrijević. 1948/49. je radio u rudnicima Kreka na izradi grafikona o kretanju proizvodnje uglja.
U bivšem Domu zdravlja kod skvera je zidove dječje čekaonice islikao muralima sa prizorima iz dječjeg života. U tom istom Domu zdravlja je imao prostorije i za rad i prostorije za stanovanje. Od 1955-57. godine je radio kao profesor u tuzlanskoj Gimnaziji.
Franjo je Tuzli poklonio neka od svojih najljepših dijela i nije dobio ništa zauzvrat.
Emotivno vezan za Tuzlu cijeli život je ostao u njoj, nije imao riješena ni osnovna egzistencijalna pitanja, živio je dan za danom, u nekom svom svijetu, pomalo izgubljen i svima čudan.
Nije mario za tuđe priče, a ljudi su pričali i sada pričaju svašta, a kao u svim pričama bilo je i istine i pretjerivanja.
Nizak rastom, sa šalom oko vrata, kapom i obaveznim mantilom, bio je bučan, otresit. Dok je radio kao profesor u gimnaziji izazivao je čuđenje jer je znao i opsovati na satu.
Bilo mu je važno mišljenje rudara, radnika, imao je želju koja mu se nije ostvarila, da mu jedno veliko djelo bude na Brčanskoj a drugo u Kreki, pa kad rudari ulaze u grad da kažu „eno našeg Ledera“.
Nije mu se ostvarila želja ni da bude uz ženu koju je beskrajno volio i za kojom je izgleda cijeli život patio. Prema figuri ljubavi iz studentskih dana izvajao je čuvenu Ledu na Slanoj Banji. Vjeruje se da je riječ o Vesi Popadić koja mu nikad nije uzvratila ljubav.
Prema grčkoj mitologiji Leda je bila lijepa spartanska kraljica u koju se zaljubio bog Zeus i obljubio je na prevaru, pretvorivši se u bijelog labuda.
Pokušavajući da se snađe u ovom svijetu pio je puno, sve više i više dok mu alkohol nije oduzeo sve, pa i stvaralačku moć.
Prijatelji su mu pokušavali pomoći ali bi na kraju dizali ruke i puštali ga da živi kako je htio. Spavao je na klupi, pokriven mantilom, tražio je od poznanika novac koji bi prvom prosjaku dao, grad ga je prijavio i za narodnu kuhinju, a on je tu hranu nosio životinjama na Slanoj Banji.
Posljednja nepravda
Jednog dana 1963. mala bučna figura nije se pojavila na tuzlanskim ulicama, po gradu se pročulo da je umro.
Cijeli grad izašao je tada da mu oda posljednju počast, a njegova kontraverzna ličnost nastavila je da živi kroz njegova djela i priče o njegovom boemskom životu.
Sahranjen je na Boriću, a na njegovoj nadgrobnoj ploči, učinjena mu je posljednja nepravda, godina njegove smrti je pogriješena, odnosno uklesana je 1962.. I tako smo ga sahranili godinu dana prije njegove smrti.
Radio je mnogo ali je skulptura vrijednih pažnje malo ostalo. Likovno najvrjednija njegova djela su uništena 1941. godine i to portreti osnivača sokolstva u Čehoslovačkoj, koji su se nalazili u Sokolskom domu Tirš, Masarik, zatim poprsje Todića, kralja Petra I, reljefi “Put ka slobodi”, velika kompozicija i još nekoliko veoma uspješnih skulptura. Mali amori, dječačići koji su okruživali Ledu na Slanoj Banji su ukradeni.
Tuzla se svom najvećem kiparu još nikada nije odužila. Ove godine se navršava i 60 godina od njegove smrti, a Leder je zaista zaslužio da se ova godišnjica dostojno obilježi i da se ime Franje Ledera svakodnevno spominje. Tuzla bi morala i trebala imati bistu ovog velikog umjetnika prema kojem je posebno poštovanje imao i Ivan Meštrović.
