Naslovna Istaknuto Mladi i život

Mladi i život

96

Kolumnist: Snježana Šušnjara – Pogled u dušu

Virtualni svijet je često jedina stvarnost u kojoj se kreću jer su sada i kroz odgojno-obrazovni proces upućeni na takvu vrstu komunikacije. Mogu biti prisutni, ali i ne moraju. Mogu pratiti nastavu, ali im je draže surfati po internetu. Kada dođe vrijeme ispita, onda uključuju cijelu obitelj jer ne razumiju, ne mogu, nemaju znanje, ne znaju gdje naći sadržaje, ne žele. Jedna majka sva usplahirena kazuje kako njezin osnovnoškolac u osmom razredu test koji dobije skenira i pošalje roditeljima i onda se oni polomiše tražeći po portalima odgovore. Na moj upit što potomak radi u vrijeme dok oni ‘uče’ za njega, veli da i on lista nešto po knjigama i traži odgovore. Umjesto da ih roditelji motiviraju i potiču na samostalan rad i na postavljanje ciljeva koje možda neće postići, ali će se osjetiti korisnima i spremnijima za izazove, djeca rade ono što je predvidivo i sigurno. Živeći u zoni udobnosti, ona ne samo da sama sebe podcjenjuju već im postaje i dosadno jer nisu izloženi izazovu, ističe John Gray u svojoj knjizi Djeca su iz raja.

Gdje se izgubila škola, gdje razlozi za njezino postojanje? Jesu li testovi tu, kao i nastava da bi roditelji ponovno postajali učenici? Pa i prosvjetni radnici čija djeca su osnovnoškolci isto rade za svoju djecu, pišu im zadaće jer, vele, djeca ništa ne znaju. Jako je zahtjevno gradivo, kažu. Za pretpostaviti je da je program osmišljen za određeni uzrast djece. Međutim, potrebno je pratiti nastavu, učiti i ako nešto nije jasno, pitati, tražiti informaciju. Međutim, online nastava se, izgleda, svela na pošalji / preuzmi / ne otvaraj / ne čitaj / ne uči / proslijedi roditelju. Mladi su vještiji u rukovanju novim tehnologijama, ali nemaju znanje o tome kako nađeno povezati s već naučenim, učiniti korisnim. Zadatak je roditelja pružiti djetetu potporu i ljubav kako bi svladalo svoje jedinstvene izazove i postalo jače i zdravije, ističe Gray. Međutim, ako se roditelji previše miješaju u zadatke postavljene djeci, onda im isuviše olakšavaju stvari i slabe ih. Danas pokušaj uspješnog odgajanja djece nalikuje vježbi na trapezu za koju je potrebna iznimna vještina i velika međuovisnost – ali nema sigurnosne mreže. Nekoć je sigurnosna mreža postojala. Zakoni su podržavali obitelj. Mediji su je promicali i uzdizali. Društvo ju je cijenilo, a obitelj je podržavala društvo. Ali sigurnosne mreže više nema. Kultura, gospodarstvo i zakoni su je razmrsili. A tehnologija ubrzava njezin nestanak, ističe Stephen R. Covey u svojoj knjizi 7 navika uspješnih obitelji.

Biti drukčiji

Materijalizam je prožeo sve pore ljudskoga života. Uvukao se i u Crkvu i obitelj. Obitelj je bila okosnica i sunositeljica poruka koje je prenosila kroz svoje djelovanje u društvu i u Crkvi. Djeca su u kući primala vjerski odgoj, ugledala se na svoje roditelje koji su im, poput prvih načinjenih koraka, pokazivala kojim putem ići i koje vrednote slijediti. Danas je obitelj zaražena virusom koji nikoga nije poštedio, virusom koji globalizam, materijalizam i ini ‘izmi’ promoviraju i postavljaju kao pravila i unose razdor među ljude. Čovjek misli da se oslobodio jarma kako je ušao u novo vrijeme, a ne vidi koliko je zarobljen i sapet i slomljen pod teretom pojava koje nije tražio. Mladima danas nije lako, ljulja im se tlo pod nogama i, prije nego što su uspjeli pronaći svoje mjesto u društvu, ono je nestalo. Nema jasnih uputa, sve je u izmaglici, u nekom novom nejasnom ali prijetećem. Jer što je dobroga u nečemu što ukida vrijednosti i banalizira sve što je davalo pravac i usmjeravalo čovjeka na pravi put. Što je pogrešno ako se kaže – ne ubij, ne mrzi, poštuj, ljubi, pomozi, brini o drugima, ukazuj na nepravdu; uči, istražuj, iščitavaj, pronalazi… Sresti mladu, angažiranu osobu danas je postalo rijetkost. Sresti osobu nalik likovima iz slikovnica i s raznih portala, prestalo je biti čuđenje. I što je još nejasnije, mnoštvo je sljedbenika koji prate svaki korak svojih idola i tzv. influencera, oponaša njihove nezrele postupke i žele biti i izgledati kao oni, mračni i nesretni. Gray ističe da djeci i mladima treba pojasniti da je u redu biti drukčiji, da je svaka osoba jedinstvena u svojim talentima, sposobnostima, izazovima. Osobe se razlikuju i po načinu kako pristupaju učenju, jedni drugima, odraslima.

Zapanjujuće je danas kako dijete koje se sprema za prvu pričest govori o novcima i dobiti, govori tko će mu sve doći i koje darove donijeti. Uvukla se plijesan u čistu bjelinu susreta nevinoga djeteta s Kristom. Uvuklo se zlo ovoga svijeta u najsvetije. Dijete ne zna koga će susresti u Presvetom i jedva čeka da prođe i ta ceremonija pa da započne ovozemna gozba, pića i ića amo dajte, nakaradne pjesme zapjevajte i ispunite dan ispraznim šuškanjem šarenih papira i svjetlucavih darova. O krizmi i pripremama roditelja za taj dan da i ne govorim. To je tek parodija i nemilosrdno ismijavanje. Koliko si zaradio, pitaju jedni druge. U školi se danima priča kako će i što roditelji organizirati i tko će sve doći, što će se obući i kakva frizura napraviti. O tome koga doista primaju u svoja srca taj dan, ni spomena. Za ručkom će se s brojnim gostima pričati i o nepriličnim temama, a rijetki će se pomoliti prije obroka. Malo je zajedničke molitve, malo je ljubavi, malo bliskosti. Mlade obitelji ne usađuju djeci ono što su njihovi roditelji propustili učiniti tijekom njihova odrastanja. Gdje sjeme nije posijano nema ni ploda. Nije onda čudno da mladi lutaju i traže oslonac i sigurnost na drugim mjestima. Kako se Covey zapitao: Tko će odgajati moju djecu, današnja destruktivna kultura ili ja? A tko će stvarati „kulturu”, ili duh u našem domu i obitelji?

Za sve je potrebno vrijeme, mjesto i volja. Za zasnovati obitelj, za ozbiljan pristup životu, za odabir profesije, partnera, mjesta življenja. O svemu se mora promisliti, potražiti savjet, prostudirati, istraživati. Svaka aktivnost zahtijeva pažljiv pristup i oprezne korake. Ne može se sve dobiti odmah i sad i ispuniti baš svaka želja. To i nije potrebno. Treba ostati nešto i za snove, čežnju, iščekivanje. Za odgojiti čovjeka treba puno ljubavi, volje, strpljenja i poniznosti. Međutim, u obrnuto postavljenim ulogama koje roditelji izdašno koriste, dogodila se zamjena teza. Djeca dominiraju i sve svoje obveze prenose na roditelje, a oni nastoje ukloniti svaku prepreku koje život postavlja pred njihove potomke, da se NE razviju u snalažljive i sposobne ljude, nego naprotiv, (p)ostaju nesamostalni, stalno ovisni o tuđoj pomoći i razdražljivi. Niti u školu ne mogu ići i raditi ono što učenik treba raditi. I tu je zabrinuti pogled roditelja koji prati i žali se jer je gradivo preteško, jer je puno predmeta, jer taj i ta puno traže od djece, a ona nisu dorasla. I tako, nastaju generacije onih koji traže, zahtijevaju, i onih koji ispunjavaju i podmeću leđa. Kad ovi drugi posustanu, postat će smetnja i problem koji treba riješiti. Kako, budućnost će pokazati. Djeca se ne mogu naučiti ustrajnosti i snazi ako je sve lako, niti se mogu naučiti ispravljanju vlastitih postupaka ako ne dožive teškoće, neuspjeh ili ne pogriješe. Ne mogu osjetiti samopoštovanje ili zdrav ponos ako ne svladaju prepreke kako bi nešto postigla, kazuje Gray.

Osmisliti život

Otvoriti vrata duha, istine, ljubavi! To je put, to je nada, to je rješenje! Osmisliti živote mladih prije nego bude kasno, ukazivati na zamke medija i konzumerizma, dopustiti im da budu svoji, ali na svoj način, a ne od nametnutih i od života odmetnutih idola. Isti ti odrasli koji se natječu kako ispuniti svaku djetetovu želju ili kako biti u trendu s drugima, trebaju razvijati kod djeteta ali i kod sebe kritičku misao i ne prihvaćati slijepo sve što dolazi kao da je vrijedno i korisno. Jer, već sutra ono što je danas in, postaje out. Jedan od najvećih povjesničara svijeta Edward Gibbon naveo je pet razloga propasti Rimskoga Carstva: slom obiteljske strukture; slabljenje osjećaja osobne odgovornosti; preveliki porezi i upletanje države u gospodarstvo; traženje užitaka koji su postali sve više hedonistički, nasilni i nemoralni; slabljenje religije.

Lik svećenika ili časne sestre su predstavljali autoritet i dostojanstvo u ranijim vremenima. Kad bi pohodili obitelji svojih župljana, osjećalo se poštovanje i obzir, pazilo se što i kako se govori, kako se izgleda, osjećaj počašćenosti je bio osobito izražen. Mogli bismo razmisliti o ovome i podariti jedni drugima izgubljeno dostojanstvo i ljubav kako bismo obostrano rasli i osnažili se za nove izazove u susretu s naraštajima koji pristižu. Jer, kad smo u životu izloženi različitim, ne uvijek dobronamjernim, utjecajima, doslovce doživljavamo neku vrstu duhovne vrtoglavice. Gubimo orijentaciju. Naš moralni kompas više ne radia mi to čak i ne osjećamo, upozorava Covey, koji kazuje da i društvene vrijednosti počinjemo smatrati načelima, pa ‘zlo’ nazivamo ‘dobrim’, a ‘dobro’ ‘zlim’Gubimo osjećaj za moral. Kako Alexander Pope primjećuje: Zlo je čudovište tako strašna lica da ga zamrziš čim ga vidiš; Ali kad ga vidiš često i navikneš se, trpiš ga, pa žališ i na kraju zavoliš.

Svjetlo riječi