Piše: Matea Tunjić
Beli Zagreb grad iz turističkih je ili kojekakvih drugih razloga jedan je od neizbježnih gradova na popisu putničkih destinacija. U takvim slučajevima najčešće se obiđu Gornji Grad, Trg bana Josipa Jelačića, Zrinjevac i Tomislavac, a kava se popije u Tkalči ili na Cvjetnom. Međutim, ako čovjeka put često nanese ili ako mu život priredi dulji ostanak u glavnom gradu Hrvatske onda on počne upoznavati i druga, skrivena bogatstva koja Zegeu još uvijek čine onaj njegov dobri duh – parkove, malo “dalje” lokacije vrijedne obilaska, kvartove i zavučene kvartovske kafiće. A ako mu u tim trenucima dopustimo, ispružit će Vam ruke u zagrljaj, otvoriti dušu i pokazati kako diše jer gradovi su, često čujemo, k’o i ljudi, imaju svoju priču, svoje prednosti i mane, žile kucavice, boli, tuge i sunčane dane. A najbolje ga poznaju oni koji mu svakodnevno teku kroz vene.
Svoj su grad opisivali brojni književnici od Gornjeg Grada, preko Griča i Kaptola do Donjeg Grada, uzduž i poprijeko, prenoseći svojim knjigama duh vremena i grada budućim snagama, a mnoge od njih, ukipljene za vječnost i danas susrećemo po zagrebačkim ulicama. Među njima je i Zvonimir Milčec, hrvatski književnik i novinar, iako valja naglasiti da pored njegovog kipa u Zagrebu ne možemo proći kao što u šetnji centrom pozdravljamo one velikane – Krležu, Matoša, Zagorku… Milčec je u tom istom centru svoje utočište pronašao u kafiću “K&K Milčec” koji se nalazi u Jurišićevoj ulici, udaljen minutu hoda od Trga. Kao i sam Milčec, meni naizgled nevidljiv i skriven u hrvatskoj književnosti, opet se nalazi u centru. Osim što svojim skrivanjem daje posebnu čar, kafić je čuvar Milčecova duha, kao što je i on čuvar onog zagrebačkog, a usto je mjesto u kojem se s police može uzeti neka od knjižica i čitati uz kavu, čaj ili neko drugo omiljeno piće.
Premda je poseban doživljaj čitati autorove knjige “U Zagrebu prije podne” i kafiću posvećenom njemu, uz pomoć mašte i njegovih knjiga možemo se vratiti u neke davne zagrebačke ulice i kvartove. Jedna od takvih knjiga je i “Posljednji zvižduk”, roman za djecu i nastavak na “Zvižduk s Bukovca”, koji mladima pružaju uvid u nestašluke i avanture dječaka s tog brdovitog zagrebačkog kvarta blizu Maksimira, a one malo starije može vratiti u njihovo djetinjstvo, a pored toga ih, naravno, navode na razmišljanje. Ostavivši mlađim i iskusnijim čitateljima da sami uživaju u djetinjstvu mladih Bukovčana i dalje istražuju zagrebačkog književnika, preostaje mi samo istaknuti odličan odlomak iz njegovog “Posljednjeg zvižduka”.
“– Da budem iskren, je l’ da – nastavi profesor – Vlatko je jako dobar materijal. I sve zavisi kako ćemo ga formirati, je l’ da. To je znate kao grumen gline… Rekao bih prvorazredne gline u rukama kipara. A kipar, je l’ da, to smo mi. Škola i vi, roditelji. Sve, dakle, zavisi o nama, je l’ da. – Gospon profesor – tata Gizelin odmakne čašu od usta i metne je na šank. – Ja sam vam priprost čovjek. Bez škole. I puno toga kaj ste rekli nis razmel. Ali jedno znam! Detetu, pak čak i onoj zvijeri u Zoološkom vrtu, treba ljubavi. Bez ljubavi nemre ni čovjek, ni zvjer!”
