Piše: Matea Tunjić
Kažu da se navike stječu dok je čovjek dijete, kao i to da oni poput spužvica sve, dobre i loše navike, upijaju od roditelja. Još dok su mali, vrlo se jasno može primijetiti kako čine iste pokrete rukama i u govoru koriste iste fraze. O tome kako se djeca odgajaju razvijene su brojne metode u pedagogiji, a o tim najstarijim pitanjima odgoja dakako raspravlja i grana filozofije – filozofija odgoja. No, sve se one mogu složiti s istom mišlju, a to je da djeca do određenih godina uče po primjerima i da se navike stječu dok su oni još mali. Pa čak i odrasli svoje argumente i objašnjenja vole potkrijepiti primjerima, a često se ako nekome treba pomoći ili nešto učiniti u odgovorima i mislima čuje difuzija odgovornosti – ako neće oni, zašto bih ja? Isto tako, što su ljudi stariji to se teže mijenjaju jer stečene navike postanu jednostavno dio karaktera i osobnosti. Stoga i ne čudi zašto stalno raspravljamo o odgoju i o onoj čuvenoj rečenici „da sve dolazi iz kuće“, a ni zašto raspravljamo o obrazovanju na svim razinama od kojih jedne utječu na druge. Pa ako kao dijete ne naučiš poštivati druge i ne razviješ empatiju prema ljudima, znajući i svoje posebno mjesto u svijetu, cijeli ćeš se život mučiti s onim što se danas naziva emocionalna inteligencija. Ista je stvar sa svim navikama, a kako je 12. kolovoza Međunarodni dan mladih i praznici polako putuju prema novoj školskoj godini, a Knjiške su mrvice utočište za knjige, onda se danas i kroz cijeli kolovoz, već pogađate, od svih navika posebno ističe navika čitanja i knjige za djecu i mlade.
Petricu sam Pričalicu dobila u prvom osnovne i uključujući čitanje za Mrvice, ona je jedna od onih knjiga koje sam pročitala pet-šest puta, iako bi vjerojatno taj podatak bolje znali mama i tata koje sam u njihovu „čitanju za laku noć“ vraćala, ako bi slučajno preskočili neki dio jer bi već odavno prošlo vrijeme za spavanje, ali bi znatiželjne okice i dalje neumorno pratile gustu šumu neshvatljivih redaka na bijelom papiru. Valjda se i s Petricom pričalicom i rodila ljubav prema pričama i knjigama. Čitajući je kao dijete od dvadeset i nešto godina, Petrica mi je otkrila i mnogo dublje značenje nego što sam to mogla shvatiti s ovih nešto godina, ali sam uvjerena da mi je i tad na lijep način pričala o međuljudskim odnosima i o svojim prijateljima u razredu kojima je pomagala, koje je tješila kad su bili tužni, s kojima se igrala i koji bi onda zauzvrat Petrici uvijek bili pri ruci. Petrica je za razliku od Bože koji je zaboravljao zbog nogometa, Ratka koji nije stizao pisati domaće zadaće jer je pomagao trojici braće, Lukasa s kojim se igrala vani kad je nestalo struje, Marka kojemu je od škole draži bakin vrt, ona koja kao što joj sam nadimak kaže priča priče o svim potonjim i u knjizi skrivenim prijateljima. Ona priča kako je samozatajni i uvijek šutljivi Janko postao jednakopravan član njihove razredne družine, kako joj je prijateljica Janica pomagala prilagoditi se na novu sredinu, kako je teta Božica naučila i nju i mamu peći najbolje božićne kolače i da se dobro dobrima definitivno vraća. Sanja je Polak, premda poznatija po Dnevniku Pauline P., s Petricom Pričalicom nas je uvela u svijet empatije, međuljudskih odnosa, dječjih igara, pomaganja, dobrih i loših primjera određenih navika pa je stoga i odlična za djecu.
A dok tražite i čitate Petricu Pričalicu ovo ljeto, bilo da ste mlađa ili malo starija djeca poput mene, tijekom praznika pokušajte, kako Petrica poručuje, „umjesto salveta, privjesaka, olovaka, plakata ili autića skupljati prijatelje. To je baš super!“ A ako niste sigurni kako biti dobar prijatelj, onda pročitajte njena pravila, sigurna sam da će vam biti od velike pomoći: „1. Prijatelji su svuda oko nas. Samo ih treba gledati i vidjeti, slušati i čuti. 2. Prijatelji ne dolaze sami od sebe. Treba ih često puta dozvati. 3. Prijatelje kadšto treba podsjetiti da su prijatelji jer ponekad to zaborave. 4. Prijateljima treba uvijek pomoći, makar se osjećali glupo. 5. Prijatelje treba razumjeti i kad se loše ponašaju. 6. Prijateljima treba reći da se užasno ponašaju kad to učine. 7. Prijatelje treba pohvaliti kad nam učine nešto što volimo. 8. Prijatelje treba upozoriti da nam ne čine ono što nam smeta. 9. Prijatelje treba zamoliti da i nas gledaju i vide, slušaju i čuju. 10. Prijateljima treba dati do znanja da su nam prijatelji i u dobru i u zlu. 11. Prijateljima treba prilaziti čista srca i bez zločestoća. 12. Prijatelje treba braniti od zločestoća i tjerati zločestoću i od sebe i od njih. 13. Prijateljima treba pokazati da smo zanimljivi i uvijek spremni na veselje. 14. Prijateljima treba darivati osmijehe, lijepe riječi pomoć, i, naravno, prijateljstvo.“ Ja vam kao i Petrica još na kraju mogu reći: „hvala vam što ste čitali i slušali moje pričanje (…) sada idem uživati u ljetnim praznicima, skupljati nove prijatelje i, naravno, pričati. (…) Cmokić!“