Piše: Matea Tunjić
Krajem ožujka dolazimo i do kraja naše ovogodišnje poetske priče. Time samo potvrđujemo činjenicu da bi se pored Knjiških mrvica mogle otvoriti i posebne poetske mrvice čiji smo sadržaj barem nakratko pokušali približiti kroz ožujak, mjesec proljeća i poezije. A proljeće i poezija, osim što oboje počinju istim slovom, u čovjeku bude sva osjetila jednim šarenilom, mnoštvom različitih cvjetova, probeharanim granama i, dakako, različitim pjesničkim žanrovima. Upravo smo i zbog toga u ovom mjesecu imali priliku čitati ljubavnu poeziju, tužaljke, ali smo istaknuli i elegije, kao predstavnike poezije koja ima određenu strukturu. Istaknuli smo i modernu poeziju, koja svojim stihovima pruža kritiku modernog društva.
Poezija dakle, osim što je subjektivna i što, kao što smo dosad mnoštvo puta spomenuli, budi u čovjeku ono najdublje, a katkad od njega zahtijeva i usvajanje drugih znanja kako bi se shvatila, biva dom onim vječnim filozofskim pitanjima koja danas bježe u znanstvenost u radove s brojnim fusnotama jer je istovremeno o njima rečeno i sve i ništa. Stoga vječna filozofska pitanja katkad bježe u umjetnost jer joj ona trenutno jedina pruža ono nužno za njezin razvoj – slobodu. Od forme, od znanstvenosti, dajući joj potrebnu širinu za razvoj. Ta i njezini grčki počeci s Heraklitom i Parmenidom bili su epovi, pripovijedanje u stihu. No, pritom treba biti oprezan jer filozofija nipošto nije poezija, kao što ni sva poezija nije filozofska, ali katkad poput ljubavnika odlično pristaju jedna drugoj.
Onim se vječnim filozofskim pitanjima o sreći, strahu i umjerenosti bavio i neobični bosanskohercegovački pjesnik, Nikola Šop. Premda po struci nije filozof, nego pjesnik, gimnazijski profesor i odličan prevoditelj poezije s latinskog jezika, upravo je zbog svojih stihova, koji otvaraju filozofske, pa čak i teološke teme, poseban, drugačiji stihotvorac koji se svojim pjesmama ističe od ostalih. Stoga njegove zbirke Astralije i Kućice u svemiru teže k onom vječnom, beskonačnom, a Tremenda, spjev jeze i grohota govori o praznini i izgubljenosti. Tako naš Jajčanin u stihovima iznosi vlastita kozmološka, ontološka, eshatološka i egzistencijalna razmišljanja. No, ona se nalaze u zbirkama iz njegova kasnijeg stvaralaštva, apstraktna su pa se ti stihovi čine znatno ezoteričnim što ih zapravo i čini zanimljivima filozofima i onima koje intrigiraju ova pitanja.
O Šopovoj raznolikosti, o njegovoj varietas svjedoči dakako kasnije stvaralaštvo, ali i njegove prve zbirke koje u sebi više kriju teološke teme. No, i u njima Jajčanin biva poseban u odnosu na kršćansku poeziju jer, boraveći u kraljevskom gradu franjevačke provincije, upoznaje jednu posebnu duhovnost, karakterističnu za franjevce Bosne Srebrene. Stoga i ne čude njegovi nazivi pjesama u kojima govori o Isusu kao običnom čovjeku, s ljudskim osobinama, o opisima Bosne, proste i siromašne. Stoga njegov Isus čita novine i biva u posjeti kod nas u skromnom domu. Lirski mu subjekt upućuje i poziv, a čak i promišlja kuda bi ga vodio ako dođe. On u stihovima piše i pohvalni govor pijetlu, piše San magaradi, ističući tako na svoj način Pohvalu stvorova sv. Franje Asiškog. Isus u pjesmama biva Šopov prijatelj, opipljiv, blizak čovjek – bližnji, a ne apstraktno nedohvatljivo i neshvatljivo biće. Stoga se čini prikladnim, tik pred Uskrs, najveći kršćanski blagdan, spomenuti ovog velikog, genijalnog bosanskohercegovačkog, u to vrijeme jugoslavenskoga, pjesnika koji dolazi iz malenog, ali ponosnog kraljevskog grada, istovremeno izuzetno bogate i siromašne zemlje.
Stoga mi ne preostaje ništa drugo, nego prepustiti riječ jednom od meni najdražih pjesnika s kojim, osim iste rodne zemlje i ljubavi prema istom uspavanom latinskom jeziku, čiji su mi prijevodi olakšali zagonetne pjesme hrvatskih latinista, dijelim i strast prema neobičnim filozofsko-apstraktnim stihovima, u nadi da će njegovi stihovi još nekome probuditi znatiželju za genijalnim Jajčaninom Šopom.
Izbor iz poezije Nikole Šopa
“Tu možeš se odmoriti
jer si nad svim vidicima,
otud možeš, ti, lebdiv duh,
produljit se i dostići,
na bilo svakog Svemira
prisloniti svoj sluh,
prije svog uvenuća otud možeš
sve stvari osjetiti dok traju toga trena,
jer oblika tu nema već
niti ikakvih zemaljskih sjena.”
“…ah,
potresa me sve više ludilo čekanja
i nema ništa zanosnije
od čekanja sred praznine,
kad odsutnost božju osjećah
kao prostor prepun blizine –
tako sad nagnut
gledam odraz prazne visine,
s koje ne slazi ni sjena
i osjećam,
njiše se tu samo razina prazna,
sama sobom u dubini preslikana,
ljuljajući se iz praznine u prazninu,
gdje se trenutno spazi
kako prostori i svemiri minu.”
“To svemira je rub, ne kraj.
To svemira je rub, to se beskrajnost
svija u oblini.
Sa tog mjesta ide se u se.
To najkraći je put, al’ beskrajno nedohodan”
“Nagnuti mi gledamo
na izvrnutu noć.
Što prije bje nad nama, u beskrajnom
svodu, u visini,
sada duboko pod nama se vije,
giba, njiše.
Nad nama ničega više nema.
Zaboravismo već na oblake, bure, kiše.
Izvrnutih prostora ovdje je vrh.”
Kućice u svemiru
“Kućice u svemiru i prozori.
Jezivo li je sa njih pogledati u dubine u
bezdan.
Otvori vrata.
Usudi se sići s praga svog i susjednoj otići kućici,
ljuljajuć se po praznini.
Za tobom ne zaostaju stope.
Idi, idi.
Približuj se, teturaj, glavinjaj.
U zagrljaj ćeš svome susjedu odletjeti
pahuljasto lak.
Od radosti jedan će drugog hitati u zrak.”
Molitva za njezino tijelo
“U ovaj čas duša mi je bijela,
ko vez zavjese, koju suton njiše.
O Bože, molim ti se za ljepotu njenog tijela.
Za miris vječni, kojim u rosi tvoje cvijeće diše.
Na prstima mojim drhti balzama puna žara.
Balzama, što ga sakupi roj uskršnjih pčela.
Moj Bože, skrušeno te molim, tebe najvećeg kipara
da tijelo njeno zasija svježinom gorskih vrela.
Ruka ti svemoguća izvajala je čari,
koje šum lana krije satkan u odijelo.
Svojom si riječi zauvijek umrtvio sve stvari,
da nijeme i slijepe služe njeno tijelo.
Bože, ne svijaj tegobom ramena ona.
Ti dao si im sjaj i bjelinu bjelokosti skupe.
Neka se pognu samo kad tebe slave zvona,
prosjak moli ponizno iz hlada stare klupe.”
Isus čita novine
“Znam, dobri moj Isuse, kad jedne kiše duge,
donesem ti za večeru hljeb skriven pod skut,
ulazeći u sobu, vidjet ću pun tuge,
tvoj sveti lik nad novine nagnut.
I nezapažen kraj tebe ću sjesti,
gledajuć mračenje na tvome licu čistom.
Dok pogledom prelijećeš od vijesti do vijesti.
Dok uzbuđeno prevrćeš list za listom.
Čime ću moći da te tješim u tom času,
stojeći pred tobom, sav stidom obuzet.
I da li bih imao dosta snage u svom glasu,
kada bih pred tobom branio ovaj svijet.
Na teška ta slova pao bih svojim stasom malim.
Radost čovjeka bi u oku mome zasijala.
O pusti, rekao bih ti jedva glasom uzdrhtalim,
nek se i dalje vrti naša zemlja mala.
Onda bih sasvim tiho izišo pred vrata.
I pustio da ostaneš sam u svome bolu.
Moleći pred pragom, da tvoj gnjev umiri
mirisni, blagi kruh na stolu.”
