Naslovna Istaknuto Mateine knjiške mrvice. Martina Mlinarević: Huzur

Mateine knjiške mrvice. Martina Mlinarević: Huzur

 

Piše: Matea Tunjić

 

“Oluje izvan čovjeka uvijek dolaze s pretkazanjem. Vihorom od vrelog vjetra, nestalim pticama, pod stolove obližnje birtije stisnutim psima lutalicama, gelerima što se uskomešaju podno lijevog ramena. Oluje unutar čovjeka dolaze bez najave. Saspu tuču u nespremna prsa naizvrat. Uljuljanog u lijepo, ušuškanog u naizglednu radost, saderu te do krvavih koljena.” Te su unutarnje oluje više nalik tornadu ili uraganu koji čovjeka, osim što ga izbije iz cipela, razruši sve ono što je smatrao krovom nad glavom, vrti nekoliko metara iznad zemlje i baci nekoliko kilometara nakon, na nekoj polupoznatom teritoriju, što sliči onomu, ali nije isti. A onda, kad pomisliš da opet sve, ponovno ispočetka, moraš sam, shvatiš da su ti upravo te oluje, tornada i uragani donijeli čistinu, raskrčili put i maknuli korov, zadirući doduše i u zdrav plod, ostavljajući ožiljke na površini. Pa vidiš da tornado, oluje i uragane preživljavaju samo oni najjači, k’o od kamena napravljeni titani i giganti, al’ s najmekšim srcem, pa ni ne shvate da im jedino ta mekoća pruža elastičnost da se ne slome u tisuću komadića. I da na toj čistini, s rijetkim kamenjem u susjedstvu gradiš istinsku sreću i mir – Huzur.

 

Premda to sve na papiru i u teoriji zvuči jednostavno, čak i lijepo do te mjere da si zaželiš dokazati sebi da si baš ti taj jaki čovjek, stvarnost dakako nosi puno više izazova i emocija, uspona i padova. Nikad to ne bude samo jedna oluja i uvijek ostatke, koliko god znali da su beskorisni i štetni, nakon oluje moraš očistiti sam. Da stvoriš bolji i zdraviji prostor za Huzur. U stvarnosti ti se dio nesalomljivog kamena ipak, nekim čudom, odvali, pa ga lijepiš, vraćaš na mjesto i trudiš se prihvatiti ga takvog, s vidljivim ožiljcima. Sretan što si i dalje tu, sretan što si i dalje živ. I kad pomisliš da si zbog njih manje vrijedan ljubavi, “poljubit ćeš se najprije sam. Tad će zarasti najjeziviji dio tektonskog rasjeda što se tobom prsima razdvaja. Doći će zatim netko da te zagrli triput bez riječi. I neće se bojati. U zamjenu za tvoje ožiljke, nudit će svoje.” I shvatit ćeš da je jedino zbog svih oluja, zbog svih tektonskih rascjepa jedino bio i moguće pronaći sreću jer “sreća nije sutra i negdje, saznaš na najgori način. Čekajući je sutra, prođe nam danas. (…) Ne traži pust proplanak od već razgranate prašume. Sve što je od tebe poteklo pusti neka teče u svojosti, a ne u množini mahale.

I sebe još imaš vremena pustiti.

Od sebe spasiti.

Krpelje očistiti.

Imaš”

 

“Shvatit ćeš da trajanje nije trpljenje. I da je jedina sramota živjeti sramotno samotno u nesretnoj sreći, gurajući u sebe kamenja. Sve što si gurao mireći se, na tebi će izrasti malignim stanicama. I mašo što će moći popraviti kanabis, graviola, shiitake gljive i svi sveci đuture. Jok. Taj ćeš korov morati iščupati sam. Gledajući se u oči. Nanovo rađajući se. Ustajući iz taloga. Smijući se bez zaloga. Voleći bez ostatka. Grleći zagrljaje. Kupivši kartu za Bužim.  Jer ako ti sklone jajnike, važno je još uvijek imati muda.” Zbog života, zbog sreće, zbog ljubavi, zbog Huzura. “Jer zato smo rođeni. Da množimo ljubav. Da, znam, negdje je taj plan zaštopao, pa posljednjih godina samo dijelimo tugu. Ali nikad se nemoj predati. Najgorim okolnostima unatoč.” 

 

Martinin bih vam Huzur voljela prenijeti dušom, a i kad bih u Knjiškim mrvicama donosila čitave odlomke, koji su se urezali i potresli dušu malo većom olujom, bilo bi nedovoljno i malo. A opet, o njemu je nemoguće pisati iz druge ruke jer sve što se o njemu kaže nije mu ni do koljena, ni književno, ni stilski, ni osjećajno. Jednostavno, Martini se, tom bosansko-hercegovačkom kamenu s najmekšom dušom, zbog koje je, “najgorim okolnostima unatoč” preživjela i proživjela i oluje i tornada i uragane, morate prepustiti sami i dobro pripremiti dušu, da joj njome zagrlite knjigu kad već nju ne možete, da joj tiho odgovorite da nije sama, da rijetki uvijek nađu rijetke, prepoznaju se po ožiljcima, onim vidljivim i nevidljivim i da svoje uvijek grlite s ponosom, bez onog “kakvi god da su”, dobri su, ljudi su, bolan, potrebni su, voljeni i važni. I možda vam ne mogu Huzur prenijeti Knjiškim mrvicama, ali nema ni smisla jer ćete ga najbolje upoznati sami. A dotad: “Zdravi da ste i voljeni. Da volite i kad niste voljeni jer samo se voljenjem živi. nek vas zaobiđu tuge što razaraju, uvučeni u skrovište najbližih lica da izdržite svaku nevolju. Mir duše vam želim. Nepuštajuće zagrljaje da ožive stećak u koji ste se sakrili, braneći se baš od zagrljaja. I ljubavi. Svoj Huzur nađite. Huzur budite.”