U našem je selu živjela petočlana porodica – roditelji, dva sina i kćerka. Roditelji vrijedni i radišni, stariji sin, kako navode komšije, za poželit’, kćerka ljupka i nježna, a mlađi sin lola svjetskog formata. Volio je čašicu više, bježao od obaveza kao đavo od krsta, šakama branio svoja uvjerenja, kafane mu bile hodočašća i hodočastio nerijetko do same zore. Majci zasmeta što joj je sin glavna tema svakog trača, pa odluči da mu jedno veče zaključa vrata ne bi li se makar malo prizv’o pameti. Došao on negdje pred zoru, orozovi već iskukurukali sva u grlu spremljena kukuriku, lati se za šteku kad ono zaključano. Lupao na vrata pa na prozore, psovao i prijetio, ali ni habera iz kuće. Pošto su živjeli u jednospratnici, uzvera se na potporni zid viš kuće, skide nekoliko crepki i uvuče se na tavan. Otklopi drveni kapak i skoči s tavana u hodnik. Mati i otac se prepadoše, izletiše iz sobe, a on otključa vanjska vrata, skide ih, iznese napolje i prisloni ih uz borić pred kućom. Nekoliko je dana moljakala žena muža da vrati ona vrata na mjesto, ali on ni da čuje uz riječi:”Dok nam sin ne nađe shodno da okači vrata, nek staje napolju.” Pošto je nekoliko komšija vidjelo šta se desilo jer na selu uvijek ima par očiju koji ne spava, zapitkivali su domaćicu šta će vrata napolju.
– Čojk ih u mene prefarb’o! – odgovarala je.
– Nešto ne smrdi farba! – čačkali su jezici već poznatu stvar.
– Logično da ne smrde kad se zrače povazdan.
– Nije on ovo valjano ofarb’o, eno nonde kraj šteke je aman profulio.
– Dešava se! – ljutito će domaćica.
– Je l’ ih prefarb’o s obje strane?
– Jest.
– Pa kako ste ih onda naslonili na borić?
– Prvo jednu stranu ofarb’o pa drugu.
– Pa đe su vrata bila kad ste ih farbali s onu stranu? Juče nisu bila naslonjena na borić?
– Ma jesu, samo ih vi niste uočavali.
– A što niste skinuli s vrata one sličice što ih parok dijeli za Božić kad ste ih već farbali?
– U mene čojk bezbeli zaboravio. U zadnje je vrijeme radi ove vrućine totalno rastrojen.
– A što ste ih farbali, nema ni godina kako su kupljena?
– Stolar nam poturio eto zato. Nije se drvo za vrata bilo valjano osušilo.
Stolaru prenesoše šta se priča o njemu, ali svi prešutiše ono što su vidjeli. On pohita na spornu kućnu adresu repetiranog jezika i nastade cirkus epskih razmjera. Opet se one oči ukazaše za tarabama, a stolar izvadi pare iz džepa, baci ih pod bor i odnese sporna vrata sve sa sličicama božićnih motiva s kojih se sjaje krune sveta tri kralja.
