Piše: Matea Tunjić
“Sve se u životu događa s nekim razlogom.”, rečenica je koja Vam ili izmami osmijeh na lice ili Vas iznervira do srži jer zbog tog “Sve se događa s razlogom” ne sviđa Vam se situacija u kojoj se trenutno nalazite, tužni ste, ljuti ili se život opet zbog jedino njemu poznatog razloga opet poigrao s Vama. Taj “efekt leptira” zamotan u ljudima veoma poznatu rečenicu najbolji je primjer determinizma, stajališta da je svaki događaj, ljudsko htijenje i djelovanje već unaprijed predodređeno nekim prijašnjim postupcima i odlukama. Kad malo bolje promislimo o vlastitu životu, katkad dođemo do istih zaključaka jer da neke ljude nismo upoznali, ne bismo bili tu gdje jesmo ili da nismo odabrali baš tu struku ne bismo upoznali određene ljude niti bismo bili ovakvi kakvima danas jesmo. Međutim, postavlja se pitanje, jesmo li uopće imali izbor ili su sve naše odluke već unaprijed predodređene. Jesmo li uopće mogli odabrati drukčiji put ili je naš život prividni odabir struke, posla, društva, partnera? Je li zaista jedan leptir, koji je mahnuo svojim krilima u Brazilu, prouzročio tornado u Texasu? I vrijedi li u životu ona tvrdnja manifestacije: “Kako zračiš, tako privlačiš”?
Bilo kako bilo, s izborom ili bez njega, dok sam u drugom semestru filozofije učila o determinizmu, upoznala sam Karmen, svoju profesoricu tjelesnog. Deterministi bi nam se nasmijali na činjenicu da svoju profesoricu tjelesnog ne bih upoznala da kao mala nisam trenirala plivanje, a još bi se više nasmijali na činjenicu da je ne bih uopće upoznala da nisam prestala trenirati taj isti sport i upisala filozofski. Slučajnost iz koje vrišti ona rečenica: “Sve se događa s razlogom.” I dok smo se svaki četvrtak družile na Mladosti, u pauzama između serija 4 puta 100 mješovito i 8 puta 50 kraul, ronjenja i drugih dijelova treninga, kad bih naravno došla do daha, uvijek bismo nekako pričale o životu i o toj istoj rečenici da se nekako u životu sve posloži na svoje mjesto. Tad sam saznala da je Karmen, premda profesorica tjelesnog, velika zaljubljenica u knjige, a kasnije sam otkrila i da je već u tom periodu bila autorica nekoliko romana.
Fakultet i tjelesni u mom su životu već završena priča, ali susret s profesoricom tjelesnog, autoricom današnje knjige, pravi su svjedok da vrijeme prolazi onako kako otkriva naslov njezina najnovijeg romana Sutra je opet večeras. Ili u našem slučaju Sutra je opet četvrtak, dan kad studenti filozofskog imaju plivanje na rasporedu, dan kad je Karmen imala promociju svog četvrtog romana i dan na koji smo se dogovorile da ćemo piti kavu i kad ću joj prije Mrvica otkriti sve dojmove njezine knjige, govoreći uz njih kako je uvijek privilegija i čast poznavati autora i baš njemu reći svoja razmišljanja, kritike i pohvale. Upravo tako, naša razmjena dojmova o knjizi otvorila je teme poput grčkog kružnog shvaćanja vremena, životne predodređenosti i njegova svojstva da uvijek piše nevjerojatne i najbolje priče, s nezamislivim “plot twistovima”, kojih se ne bi sjetio nijedan autor. Priča je otišla i u smjeru simbolike i životne energije, ali i u smjeru suvremene književnosti, u osobne dojmove da umjetnost, barem kad se radi o romanima i filmovima, postaje površna, u fokusu je samo radnja, radnja i radnja u kojoj je sve već viđeno i predvidljivo.
U moru površnih suvremenih romana, čast dakako izuzecima, Sutra je opet večeras biva potpuno osvježenje, sa svojom slojevitošću, sa simbolikom, životnom realnošću, likovima, sporednim i glavnim, koji se sve vrijeme isprepliću i pričaju priče u priči, onoj koja se zove život, s mnoštvom detalja koji natjeraju čitatelja da na trenutke zastane i podrobnije ih istraži. Prateći živote Josipa, Vlade i Amande od njihove mladenačke dobi do duboke zrelosti, otkriva se uz radnju i njihova osobnost, ali i promjene koje u njoj izazivaju važni životni događaji. Uz njih, Josipa i Vlade, djece iz zagrebačkog sirotišta i Amande, djevojke s Trešnjevke, sporedni likovi otkrivaju nam svoju glavnu ulogu i njihovim životima i sitne slučajnosti koje su sve samo ne puke slučajnosti. Kako su ti zagrebački klinci proveli svoje mladenačke dane, u kakve su ljude izrasli, koga su sve na tom putu susreli i kamo ih je sve život odnio, ostavit ću Vama na otkrivanje u ovim hladnim jesenskim danima, uz toplu šalicu čaja i spremnost da otkrijete priču i priču u priči, da čitate redke i ono između i iza redaka ove sjajne knjige. Jer, kako kaže naša Karmen: “Umjetnost nije samo vidljivi svijet koji se manifestira umjetničkim objektom, umjetnost je i cijeli jedan nevidljivi svijet u kojem se isprepliću sva povijesna, jezična, religijska, filozofska i sva druga znanja… Ali tebi o tom nevidljivom svijetu nemam šta govoriti.” Tako i Sutra je opet večeras, baš kao i sama autorica, u sebi kao prava umjetnost iza onog vidljivog svijeta kriju prekrasni duboki nevidljivi svijet znanja i osjećaja. A Vama o tome nevidljivom svijetu najbolje će govoriti oni.
