Piše: Matea Tunjić
Ljeto je mnogima rezervirano za godišnje odmore, putovanja, bijeg od svakodnevice. I dok oni iskusniji žude za skrivenim plažama, hladnijim temperaturama na planinama, prirodnim ljepotama, nekom njihovom oazom mira u kojoj će pronaći svoje utočište i punjač za punjenje mentalnih baterija, mladost je u potrazi za različitim avanturama, izlascima do jutra, neplanskim putovanjima, upoznavanjima novih ljudi iz različitih dijelova svijeta. Pa kad starost bude pitala mladost gdje je bila, mladost će joj s onim nostalgičnim osmijehom na licu pričati o ljetima koja se šute jer sve što se ljeti dogodi, ljeti i ostaje. Zato i čujemo nepisano pravilo da se ozbiljne veze ne počinju ljeti jer što ćemo kad dođe jesen i svatko se vrati u svoju svakodnevicu, a one nam se možda ne podudaraju, pa ljubav ostane samo ljetna avantura jer je ljeto varljivo. Međutim, varljivo je ljeto upravo ono koje nas mudro uči životu, s brojnim prilikama za avanture koje možda ne bismo činili u drugim situacijama, pruža nam prilike za bijeg od onoga što jesmo u svojim poslovima, ali nam time i nudi da upoznamo strane sebe za koje možda nismo ni znali da postoje. Svi stavovi i svaka riječ pada u vodu ili postaje čvršća tek onda kad se obistini u iskustvu, a nema boljeg za provjeru od varljivog terena koji vežemo za ljeto i njegove avanture.
Ne znam je li veliki Nobelovac za radnju svoje neobjavljene knjige baš iz tog razloga odabrao ljeto, odnosno 16. kolovoza. Nakon što je njezina majka izrazila želju za time da zauvijek počiva na otoku na kojemu je provela svoje posljednje trenutke života, Ana Magdalena Bach svake je godine na 16. kolovoza putovala na dan kako bi odala počast svojoj pokojnoj majci. I premda bismo očekivali da rituali postanu samo ono što se iznova ponavlja na jednak način, Ani Magdaleni svaki je 16. u mjesecu kolovozu bio na svoj način drugačiji. Da izvrnemo Heraklita, na iste se otoke izgleda ne ide dvaput. Osim uobičajene vožnje trajektom, samostalnog putovanja i odlaska na groblje s buketom gladiola, ništa drugo nije bilo isto. Čak ni sama Ana Magdalena koja se nakon jednog 16. u carskom mjesecu počela mijenjati i bolje upoznavati. I premda je prvobitno, sudeći po riječima njegova urednika, kolumbijski pisac zamislio da njegov glavni lik upozna ljubav svog života, peta nam verzija rukopisa, objavljena oko desete godišnjice njegove smrti, govori o potpuno drugačijim ljubavima koje bismo prije mogli nazvati ljetnim avanturama. Je li Ana Magdalena taj jedan dan u godini bježala od sebe, svoje obitelji i braka u koji je ušla bez ikakvog iskustva, svakodnevnih problema ili je taj jedan dan u godini pronalazila istinsku sebe? Koliko je 16. kolovoza utjecao na sve ostale dane u godini? I kome ona zapravo govori onu rečenicu koju poneki od nas izgovaraju svojoj rodbini iz dalekih krajeva: “Vidimo se u kolovozu”? Odgovor na ta, a vjerujem i druga pitanja koja se, premda se na prvu može reći da se radi o ljetnom laganom štivu, mogu čitateljima javiti pri čitanju ili nakon što zatvore knjigu, ostavljam čitateljima posljednjeg romana sjajnog i svevremenskog Gabriela Garcie Marqueza.
