Piše: Matea Tunjić
Svaki se čovjek tijekom života susretne s određenim predrasudama. One su prisutne svaki put kad na osnovu nečega što je čovjek čuo od drugih ljudi stekne određeno mišljenje o nečemu. Isto tako, one vrlo brzo postanu ne baš uvijek pozitivna fama, a nerijetko su dio balkanskog humora, ako se on uopće može time pohvaliti jer znamo da je humor dobar i poželjan sve dok ne graniči s vrijeđanjem. No kao da se upravo zbog isticanja predrasuda u pejorativnom značenju zaboravi na to da su one samo nešto što je prije bilo kakvog stjecanja mišljenja, pred-rasuđivanje, pred-ra-sud. Upravo zbog toga, pred-ra-suda ne bi trebala biti nečiji konačan sud ili stav, a ne bi trebala kružiti ni kao negativna fama, zbog koje često znamo čuti rečenicu da je netko nekomu ‘razbio predrasude’, a zapravo je samo došlo do početka rasuđivanja.
No, postoje odredbe neke kulture koje postanu pozitivne predrasude onima koji je zapravo ne poznaju. Tu pojavu najbolje znaju ljudi koji zbog različitih razloga, među kojima je nerijetko i ljubav, upoznavaju nečiju kulturu i okolinu. Ona biva još izraženijom, ako dolaze iz udaljenih država, a pritom im osim kulturoloških razlika i nepoznavanje jezika otežava zbližavanje s (ne)običnim običajima. Stoga, ako u obitelji imate nekog ‘stranca’, a pretpostavljajući da su u našem globalnom selu mnogi svoje domove pronašli izvan država u kojima su napravili svoje prve korake pa upoznavanje potpuno različite kulture postaje češće i uobičajenije, onda definitivno znate o kakvim se avanturama ovdje radi. Sigurno ste svojim ‘strancima’ pokazivali kako se na svadbi igra kolo i zašto ona, ako ste pozvani s mladoženjine strane, traje skoro 24 sata. Objašnjavali ste im i zašto se u goste ide s vrećicom čiji je sadržaj nepisano pravilo, kao i onu vrećicu u nekoj od ladica koja je dom svim ostalim praznim vrećicama. Možda ste hodali za njima po kući i zatvarali prozore da ih ne ubije naš zloglasni ubojica – propuh, govorili im da ne sjede na hladnom betonu, premda je srpanj, da nipošto ne izlaze van mokre kose jer će dobiti upalu mozga i da obvezno obuku čarape jer one sprječavaju od svih bolesti koje se navuku s nogu, a najviše se skrivaju na pločicama i strpljivo čekaju nekoga tko po njima hoda bosih nogu.
Ako vam neke od prethodnih rečenica izgledaju poznato onda ćete s osmijehom čitati Chasing a Croatian girl, knjigu koja je odlična za plažu i odmor od radne svakodnevice, a govori upravo o avanturama prouzrokovanim kulturološkim razlikama. Autor knjige zapravo je i njezin glavni lik, a sa svima je odlučio podijeliti svoju priču i doživljaje kad se zbog ljubavi prema djevojci i trenutnoj supruzi susreo s hrvatskom kulturom i naposljetku preselio u Hrvatsku. Već sami nazivi početnih poglavlja mame osmijeh na lice, a dojam definitivno pojačava čitanje izdanja na engleskom jeziku. Tako vam nazivi “Croatia: Where Russia isn’t”, “Gift giving”, “Propuh, mysterious wind” i “Why is my Punica like a drug dealer” više ističu borbe Amerikanca s balkanskim običajima, ali i njegovo rasuđivanje i ‘razbijanje predrasuda’ o državi za koju je dotad samo čuo i o kojoj je čitao, a sve to ni manje ni više zbog zaljubljivanja u Splićanku. Ipak, ako knjigu odlučite čitati u prijevodu, sigurna sam da njen naslov na hrvatskom “Propuh, papuče i punica” zvuči obećavajuće i mami čitatelje naših prostora da saznaju kako njihovu okolinu i običaje vide ‘stranci’ koji naposljetku postaju obitelj.
