Piše: Lukas Nikolić
Ne volim inače pisati ovakve ispovijesti, ali osjećam potrebu da se olakšam. Prvenstveno vas molim da ne sudite tekst po naslovu i da ga pročitate do kraja, jer mi je jedina želja prenijeti drukčiju poruku od onih koje ćemo slušati narednih dana.
Priča počinje u mojoj Tuzli, preciznije u mom domu. Nedavno sam izrazio želju roditeljima da posjetim Srebrenicu. Do sada sam uvijek izbjegavao odlazak u Potočare, svjestan da nisam spreman ono što sam gledao na filmovima proživjeti u stvarnosti. Tako se poklopilo da smo isplanirali produženi vikend na Zlatiboru. Tata je predložio da po povratku iz Srbije možemo preko Bratunca otići do Srebrenice.
Preskočit ću manji dio provoda po Zlatiboru i uživanja u prirodnim ljepotama, kojih zaista ima. Pažnju okrećem ka 6. srpnju (ne razlikujem juni i juli, tako da su ta dva mjeseca za mene lipanj i srpanj), uglavnom 6. srpnju i dnevniku RTS-a (program je ostao jer smo večer prije gledali EURO). Prva i udarna vijest je „Bratunac – Obilježavanje stradanja Srba Srednjeg Podrinja i regije Birač“. Moram naglasiti da nisam bio upoznat ni s jednom „srpskom“ civilnom žrtvom u ratu. Lako mi je sada tražiti objašnjenje i prvo što će mi pasti na pamet jest da sam odrastao u entitetu koji je više volio druge žrtve, ali neću zalaziti u to. Nisam kompetentan. Sumirat ću rečeno u dnevniku.
U Bratuncu je obilježeno 32 godine od stradanja Srba srednjeg Podrinja. Ubijeno je 3.267 Srba, među kojima i četrdeset troje djece. Za taj zločin nitko nije odgovarao ni pred pravosuđem u BiH ni u Haškom tribunalu (izvor: PTC).
Naravno da je tu bio sav politički vrh Republike Srpske i Republike Srbije. O njihovim izjavama neću govoriti, jer njihov je posao svakako da siju mržnju i razdor među običnim ljudima. Samo ću spomenuti Patrijarha srpskog Porfirija i jednu njegovu rečenicu (ostale su diskutabilne) koja glasi: „Naprotiv, svaka žrtva je žrtva, bilo da je srpska, hrvatska ili bošnjačka.“ Nastavak misli bio je upućen o glasanju za Rezoluciju o Srebrenici, koja je naročito osjetljiva tema.
Ja ću sebi dati za pravo i reći dvije stvari. Rezolucija za majke žrtava Srebrenice ne znači apsolutno ništa, jedan od tisuću papira koji ne pravi nikakvu razliku, niti se treba očekivati 30 godina nakon genocida bilo što osim spomena žrtvama. Drugo, izražavam veliki strah za drugi zločin koji se trenutno radi u Srbiji – vladajuća struktura preko vlastitih medija vrši čisti teror nad svojim narodom (naglasit ću, naročito onim neobrazovanim). Citirat ću izvrsnog banjalučkog psihologa Srđana Puhala: „Srpski narod nije genocidan, jer nijedan narod nije genocidan, ali je srpski narod glup i neobrazovan, jer dozvoljava da njegovi političari manipulišu s njima i genocidnošću naroda!“ Ja ću se ograditi od generalizacije čitavog naroda, izdvojiti samo one koji svoj obraz prodaju za jedan sendvič s majonezom i šunkom. Kraj o toj temi.
Vraćam se na jučerašnji dan, po planu krenuli smo za Potočare. Na izlazu iz Bratunca (ulazu u Srebrenicu), u dužini nekih 2 kilometra, sa obje strane puta, pričvršćene za ograde od privatnih dvorišta, na drvenim motkama i kartonskoj podlozi, bile su zalijepljene slike, pretpostavljam gore navedenih „srpskih“ žrtava (pod navodnicima jer se referiram na Porfirija). Ne želim dati svoj komentar na to, ostavit ću vama da prosudite. Jedino pitanje koje ću postaviti, kao i za sličan „performans“ u Osijeku, povodom obilježavanja pada Vukovara, kada su na glavnoj cesti, slične dužine, na svaka dva metra, sa obje strane, bili postavljeni lampioni sa pretežito hrvatskim obilježjima – zašto? Ja sam čovjek od matematike. To je 2.000 lampiona, koji u prosjeku koštaju minimalno 2 eura, plus gdje su ljudi koji su ih postavljali i palili. Jesmo li svjesni koliko smo, dat ću banalan primjer, za 4.000 eura mogli nahraniti gladne hrvatske djece. Još na to ću dodati ustaške zastave sa parolama „Za dom spremni“. (Opleo sam po „svojima“, da ne pomislite da sam na bilo čijoj strani).
Dolazimo do Memorijalnog centra. Prvo što sam vidio je sa desne strane veliko mezarje, kojem je teško odrediti početak i kraj. Vidim hiljade i hiljade nišana, geometrijski savršeno poredane i putokazima naznačene parcele. U tom trenutku me je tata pitao: „Hoćeš li da stanem, da vidimo?“ Ne pamtim da sam u svojih 20 godina dobio teže pitanje i ne znam, ja ne znam, kako da riječima objasnim pomiješane emocije u tom trenutku. Zamišljam samo komarce koje ubijam kad mi smetaju, i zamišljam 8.000 komaraca, ubijenih. Onda zamislim 8.000 ljudi, koji su ubijeni. Zamislim da u sedam dana ubijem 8.372 komarca. Onda zamislim 3.267 komaraca, 3.267 ljudi. Zamislim 11.639 komaraca, isto toliko ljudi, ubijenih – zašto? Kome su smetali?
Nismo krenuli prema mezarju, nego na drugu stranu, gdje se nalazi memorijalni muzej. Mama se sjetila drugarice iz srednje škole koja radi u sklopu memorijalnog centra, kao pomoćnik direktora. Nazvala ju je i zaista draga teta Amra se odmah javila i sa velikim zadovoljstvom došla do nas. Prvi put je da smo se upoznali, iako sam shvatio da mnogo zna o meni (preko Facebooka), pa sam prvo slušao hvalospjeve na moj račun, a inače sam lav i u horoskopu, te mi to nije teško palo. Šalu na stranu, ne želim dijeliti priču tete Amre, jer nemam hrabrosti. Sprovela nas je tim glavnim muzejom, ispričala jako puno stvari, koje mislim da većina vas i zna. Ali…
Moja mama je majka… I evo neću da krijem, izdržao sam do ovog trenutka, sad dok ovo pišem – ja plačem. Ja sam samo u jednom trenutku vidio kako mama briše suze, dok sluša način na koji su ljudi ubijani. Jako sam osjetljiv na mamu, i znam da ona rijetko plače, pogotovo preda mnom. U tom trenutku zamislim 11.639 majki koje plaču, za svojim djetetom. Neke, koje imaju sreće, plaču nad tabutom, grobom, nad jednom ili dvije kosti, a neke plaču nad uspomenama, jer nemaju ništa. Zamislite da devet mjeseci nešto bude dio vašeg tijela, onda postane vaš život i da to izgubite praktično u djeliću sekunde, jer nekome smetaju. Tih 11.640 majki su moji najveći heroji. Ako itko, ako išta, može i mora, da nas ujedini – to su onda majke.
Odlučili smo produžiti do Srebrenice, centra. Koji demon se probudi u čovjeku, u ljudima, u muškarcima? Koji hormon? Šta, šta se desi – da ubiješ nekoga, da ubiješ nečije dijete, da ubiješ dijete? Da ubiješ svoje dijete, jer kada ubiješ nečije dijete, ubiješ i svoje dijete. Samo ako se taj čovjek rodi da ubije tvoje. Učimo li mi to našu djecu? Vodimo li mi našu djecu, po muzejima, po školama, po fakultetima? Kažemo li im: „Nemoj, sine, molim te, ako boga znaš, nemoj nikad da mrziš!“ Ja ću svom sinu pokazati, i reći ću mu, sve što znam. Nikad mu neću reći da mrzi. Niti Bošnjaka, niti Hrvata, niti Srbina, niti Amerikanca, niti Rusa, niti homoseksualca. Nikog. Ne postoji ništa što taj može uraditi, da zasluži mržnju, da zasluži batine, da zasluži smrt. Jer smrt je konačna, nema dalje. Ja, recimo, ne vjerujem u zagrobni život. Šta je onda dalje? Ništa. I koji čovjek, koji narod, koji političar može to odlučiti? Takvi ljudi nemaju potomstvo, nemaju porodice, nemaju osjećaje. Nemaju ljubavi, imaju interes. Nemaju dijete, imaju metu. Nemaju djecu, imaju vojsku.
Oprostite na izrazu, ali kakav karcinom, kakav rak, kakva metastaza – nema veće bolesti od mržnje. Ubijali su tuđe, da bi očistili teritoriju, dobili etnički čistu državu. Taj entitet je danas pretežno čist, ali ključ je u tome što je i prazan. Sinovi tih istih koju su ubijali, ili ubijeni, u ovom kontekstu je nevažno, sada žive u etničkim najprljavijim državama (koje su isto tako nekada bile čišćene), daleko, daleko, od pedlja zemlje koji je toliko natopljen krvlju. I opet, isto – majke plaču, za svojom djecom koja odlaze iz vlastitih srušenih domova. Želja ih mine samo, kad dođu 6. ili 11. srpnja ili 18.novembra, da mašu sa tri prsta i trobojkom, slušajući Baju Malog Kindžu, oplakujući tako svoje žrtve, ili da mašu zastavom sa ljiljanima, slušajući Mi smo Muslimani Allahovi robovi, oplakujući tako svoje žrtve, ili da ponosno nose nacističke znakove HOS-a, slušajući Thompsona, oplakujući tako svoje žrtve. A majke plaču… Moja mama plače… Ja plačem…
Karcinom se ne liječi karcinomom, rak rakom, mržnja se ne liječi mržnjom. Žrtva žrtvu ne krati (nisu razlomci)!
Krenuli smo nazad kući. Tišina je u autu. Tata šuti. Mama šuti. Ja šutim. Na radiju svira: “Isto nam sunce sija, ista nam pesma prija, ista nam krv teče venama, Balkanija…” I ja se sjetim riječi svoje bake: “Ubodi iglom prst muslimana, katolika i pravoslavca – svakom je krv crvena.”
Prolazimo kroz Zvornik i vidim Tehnološki fakultet u Zvorniku, koji je dio Univerziteta Istočnog Sarajeva, te pored vidim Studentski centar. Moje subjektivno mišljenje je da bolje izgleda i da je sređeniji Memorijalni centar. Toliko. Zanimao me je broj studenata, vrste studijskih programa i ostalo. Samo ću spomenuti da studijski program Biologija, koji je primao 17 studenata na budžet, nije upisao ni jednog studenta u prvom roku. Bacam tu jednu natuknicu, možda bismo tih 4.000 eura mogli uložiti u obrazovanje, recimo.
Želim još samo izvući poruku i zaključak iz ove priče. Dosta! Dosta suza, dosta smo se klali, dosta smo se ubijali, dosta smo se provocirali. Provocirali? Da. Za mene je čista provokacija kad je u dvorištu jedne kuće na terasi okačena trobojka, a u dvorištu pored su zastave s ljiljanima. Za mene je čista provokacija kad je s jedne strane billboarda poziv na manifestaciju obilježavanja 32. godišnjice stradanja Srba, a s druge strane “Bajram Šerif Mubarek Olsun” s potpisom SDA. Za mene je čista provokacija kad je na ulazu u Srebrenicu grafitom išaran latinični naziv, a na izlazu ćirilični. Dosta!
Za kraj, hajmo zaigrati jednu igru. Umjesto da se sjetimo rata i ubijanja kad god spomenemo drugu stranu Save ili Drine, hajmo se sjetiti nečega što volimo kod komšija ili susjeda. Neka nas spaja umjetnost, neka nas spaja kultura, neka nas spaja sport. Neka nas spajaju stihovi Olivera, Balaševića, Kemala. Neka nas spajaju citati Meše, Andrića ili Zmaja. Neka nas spaja Hrvatska nogometna reprezentacija na Svjetskom, Đoković na Wimbledonu, Lana na Olimpijadi.
Hajde ljudi, da se volimo!
