Preseljenje bosanskohercegovačkih izbjeglica u daleki svijet je simboliziralo potragu za boljim životom. Dospjela sam u Kanadu 15. ožujka 1995. godine. Početak moje budućnosti u najboljoj zemlji na svijetu je pomućen znatnim pogoršanjem zdravstvenog stanja moje prelijepe i prefinjene rodice Milice Lukić-Mijatović, starije kćeri strike Stijepe i strine Marice s Pasaca.
Slučajno smo se srele u tuzlanskoj Bolnici Gradina 1991. godine i pojadile jedna drugoj na čudne alergijske simptome. Ja sam obavila sve testove, bockanja, i počela terapije za liječenje alergijskih reakcija u Tuzli, pa još alternativnih testiranja u Sarajevu gdje su gostovali stručnjaci iz Engleske i Kine. Krenulo je nabolje, osjećala sam se dobro.
U naše ljepotice Milice je postajalo sve ozbiljnije. Još nije imala jasnu dijagnozu; od alergija do raka kože lica, ali ništa ispravno, ništa zasigurno. Iz Tuzle je upućena u Beograd. Nažalost, nije pomoglo usprkos detaljnijim pretragama ali i zbog pogrešnih, nepotrebnih odstranjenja žlijezda. Nailaze teža vremena; uslijed početka nemira i borbi bolnice su podređivane vojnim potrebama u Beogradu. Vratila se u Bistarac gdje je bila udana u bogatu obitelj, gdje su joj bili suprug Željko i kćerkica Dijana. Ustrajavala je u vađenju novih nalaza. Dijagnosticiran je lupus. Što je to, zbilja? Smrtno? Što? Neizlječivo oboljenje? Nije moguće! Zašto ona? Zašto iko? Najzdravija, najjača, najljepša, sve naj, naj u našoj rodbini! Niko nije pomišljao na najgore, jer kako bi takva ljepotica mogla biti bolesna? Najzdravija pa da je pogodi takva nesreća?!
Bila je iskusna medicinska sestra i razumjela je kad ju je medicinska literatura upozorila da će izdržati najduže pet godina. Stanje joj se pogoršavalo i ona je prva znala da je to borba za ostanak, borba za život, da će to biti borba sa smrću. Ponovo je upućivana u velike bolnice u Beogradu. Smorena od svega, jednom je nazvala taksi, izašla iz Bolnice i otišla što je za mene bio herojski čin. Zar je moguće da se to može dogoditi u najprestižnijoj beogradskoj zdravstvenoj Ustanovi; da pacijent neopaženo pobjegne? U nuždi je pokušavala pomoći samoj sebi.
Nažalost, Milici nikad nisu promijenili svu krv ni u Tuzli ni u Beogradu i makar je tako pokušali spasiti. Zašto? Liječnički propust? Možda zato što su bolnice primale ranjenike kojima se davala prednost? Za njih su čuvane zalihe krvi? Bolnice su preokrenule raditi za potrebe rata. Zdravstvo je postalo podređeno bojišnicama.
Ponovo u ovu bolnicu, pa u onu bolnicu; vozi je, vrati je… Razmišljalo se o pokušaju u Zagrebu, čak i u Ljubljani, najopremljenijoj i najsuvremenijoj u bivšoj Jugoslaviji. Smorena nije mogla dalje. Zapadala je u strašne krize. Posjetila sam je na Gradini u Tuzli. Slaba, spora, ali razumna. Ohrabrujem je. Bodrim je. Pokušavam je nasmijati. Na rastanku, izusti umilno, dražesno:
Ljerka, što si mi lijepa! Lijepo izgledaš! Pazi se, pazi…
Jedva sam izdržala da ne zaplačem kod nje u sobi. U hodniku su me sasjekli, utukli i skamenili plač, grč i strah. Srce će mi pući od žalosti i nemoći! Od osjećaja krivnje: prva rodica koja polagano umire u jezivom trpljenju, mlada osoba čiji je organizam podmuklo oboren, zgodna žena čija je ljepota primijetno ugrožena, divi se mom izgledu…
Kako je Milica hrabra, obzirna, plemenita i uzvišena! Kakva je sve ovo životna škola i za nju i za mene! O, naša Milice! Ne daj se, dušo naša! Izdrži!
Sve učestalije granatiranje, nestašica lijekova i zdravstvenih potrepština nagnali su obitelj Mijatović na izbjeglištvo u susjednu Mađarsku u lipnju 1992. Tridesetogodišnja božanstvena plavokosa ljepotica umrla je u izbjeglištvu u Mađarskoj u ponedjeljak, 4. prosinca 1995. godine, potpuno shrvana petogodišnjim lupusom, prvim slučajem u našoj rodbini. Vraćena je doma u lijesu i sahranjena na groblju u Bistarcu.
Naša familija Lukića je poznata po Miličinoj ljepoti i ostat će upamćena po njoj. Bila je prirodna plavuša, blistava ljepotica bez potrebe za ikakvim šminkanjem. Sama njena pojava je odisala čarobnošću! Rođena princeza!!! Lutka!!! Roditelji su joj bili poznati po vrednoći i lijepom izgledu, naročito otac Stijepo. Naša ljepotica Milica (17. IX. 1965. – 4. XII. 1995.) i njeni roditelji su uvijek bili bogati u ljudskosti i čestitosti.
Otkud lupus? Otkud takva bolest? Zašto je napala njenu ljepotu? Ako joj je bilo suđeno da umre, zašto nije nestala na brži, bezbolniji način? Zašto je nestajala u osobnoj agoniji? Zašto je dragi Bog dopustio takve muke? Zašto je njen suprug Željko morao izgubiti svoju savršenu suprugu? Zašto je njena kći Dijana, preslatka devetogodišnja jedinica, morala gledati sve te patnje i ostati bez svoje majke? Zašto je njena sestra Milena, također ljepotica, morala izgubiti svoju stariju sestru? Zašto lupus ne da oboljelima umrijeti dok ih sasvim ne izmuči?
Ljerka Lukić, književnica
Toronto, Božić 1995.
U ovim blagdanskim danima sjetimo se onih koji su nas napustili i sada su gore, na nebu, sa anđelima… Počivali u miru Božijem.
