Piše: Zlatko Dizdarević
Dugo najavljivano okupljanje delegacija zemalja Ujedinjenih naroda, na zvaničnoj sjednici i prethodno na „pripremnoj“ Konferenciji povodom Palestine, na poziv i u organizaciji Francuske i Saudijske Aarabije, završeno je minule sedmice. Pojednostavljeno kazano, rezultat je slijedeći: Osnovna poruka većine u svijetu je da je na strani Palestine, njenih prava na državu uz Izrael, i – zaustavljanje genocida u Gazi. U to ime i Trump je neupitnu podršku prijatelju Netanyahuu, dragom „Bibiju“, iskazao uz male kobajagi rezerve. Apsolutno i neupitno protiv svake države Palestine bio je, očekivano, Netanyahu.
Novim državama koje su priznale Palestinu, njih deset među kojima i Velika Britanija, Francuska, Kanada i Australija – uz blizu 150 što su ranije iskazale podršku državotvornosti Palestincima – Netanyahu je usred New Yorka de facto svojim istupom pokazao od šake do lakta. Istovremeno, dok je govorio, stotine diplomata napustilo je dvoranu UN-a, iskazujući svoj stav spram monstruoznog projekta kojeg najavljuje nastavljati u Gazi. Usput, njemu kojeg prati nalog za uhićenje Međunarodnog kaznenog suda (ICC) bez problema je data viza SAD-a za dolazak u New York, pa i uz transparente na ulicama sa natpisom „Đavo je tu !“ Palestinskom lideru Mahmoudu Abbasu o čijoj se državi na East Riveru raspravljalo uz veliku podršku prisutnih – viza nije data! Poziv i vizu za šepurenje New Yorkom tih dana dobio je i novi „inkluzivni, demokratski“ predsjednik Sirije Hussein al-Sharaa, poznat kao Mohammad al Julani do nedavno, za kojim je do prije dva mjeseca važila američka potjernica uz nagradu od 10 miliona dolara zbog terorizma dok je bio lider Nusra Fronta, ultra-islamističke organizacije u tzv. arapskom proljeću.
Među rezultate što bude interes nakon događanja u New Yorku u UN-u, jeste i saznanje ko sve od velikih i malih još nije spreman – što iz poslušnosti Trampu što iz vlastitih uvjerenja – da prizna Palestinu. Makar se znalo da to priznanje u ovom času neće automatski zaustaviti ni jednu od izraelskih razarajućih granata i stotina hiljada ispaljenih metaka na kobajagi „hamasovce“, a zapravo na stanovništvo sa većinom ženama i djecom koje treba do posljednjih istjerati iz Geze i dalje, sa svih okupiranih teritorija.
Uz kraj „povijesnog događaja“ koji, uz veliki medijski spektakl – a zapravo bez konkretnog rezultata ni u dokumentima ni koliko već danas uočljivo ni „na terenu“ – nije odlučio i promijenio ništa, ostao je samo „plan“ u 21 tački Donalda Trumpa. I nekoliko novih pomenutih priznanja Palestine. Od pomenutog plana, po prvim reakcijama u svijetu, konkretna očekivanja imaju primarno arapski lideri iz Zaliva, kojima je Trump dao svoj „uradak“ na razmatranje i promišljanje. A tu su i notorni zahtjevi koji se vrte već mjesecima uglavnom bez saglasnosti i kod genocidnih osvajača Gaze i tamošnjih branitelja koji, zapravo, od samog početka idu svojom strategijom i operacijama očigledno na ruku zadovoljnom Netanyahuu. Do sve češćih i suvislih procjena danas da se, zapravo, cijela Hamasova storija od 7. oktobra preklani do danas – apsolutno knjiži u njegovu ličnu korist i njegovih religijski histeričnih ortodoksnih nalogodavaca, cionista, ministara Ben Gvira i Smotricha. Bez čijih glasova u Knessetu Netanyahua kao premijera ne bi ni bilo, ponovo i ponovo. Jer, 7.oktobar ostaje razlog za genocidnu operaciju sa već blizu 70 hiljada ubijenih i dva miliona raseljenih. Nikada takav „uspjeh“ Netanyahu nije imao.
Tako je i u najnovijem planu Trumpa za „oslobađanje talaca“. Jer to bi oslobađanje talaca oduzelo Netanyahuu ključni argumenat za nastavak monstruoznog genocida u Gazi, do posljenjeg tamošnjeg Palestinca. U Planu 21 je i „trajno primirje“ . Pa da je u cijeloj storiji prije njenog okončavanja sa okupiranom kompletnom Zapadnom obalom i Gazom uz „Izrael od rijeke Jordan do Sredozemnog mora“ bilo mjesta za „trajno primirje“, čemu sve ovo skupa. Konačno, u planu je uz Gazu bez Hamasa i „postepeno povlačenje izraelskih snaga (IDF) što je za Netanyahua, prema njegovom izlaganju u više no polupraznoj Sali u UN-u, mimo svega kazanog i učinjenog do sada.
U saldo događaja u New Yorku, kroz Trumpov „plan“, ulazi zahtijev za oslobađanje svih preostalih talaca. Onih što su i danas zapravo adut lidera genocidne operacije da se ona nastavi do kraja. Tu su i zahtjevi za „djelomičnim“ povlačenjem IDF-a, zahtjev protiv aneksije okupiranih teritorija, razoružanje Hamasa i njihovo ne učestvovanje u novoj upravi Palestine, održavanje status quo Jeruzalema sa Istočnim dijelom kao palestinskim, „rješavanje izraelskih naselja“. Kojih ? Onih odakle je protjerano svojevremeno najmanje sedam stotina hiljada Palestinaca i na njihovu zemlju ilegalno dovedeno približno toliko jevrejskih naseljenika. Bez prava Palestinaca na povratak. A svemu tome, kaže plan Trumpa, Evropa bi mogla pomoći u suzbijanju izraelske aneksije i podrškom američkom planu Abraham. Onom o obnavljanju saradnje i diplomatskih veza između Izraela i arapskih zemalja (?!).
O svemu ovome, naravno, Netanyahu je u New Yorku kazao spektakularno najavljivanu i svim elektronskim sredstvima prenošenu, čak i u Gazi, svoju „pravu istinu“ ! Toliko pravu da evo izaziva u svijetu i otvoreno cinične reakcije, uz masovne proteste i gnjev prije svega tzv. običnih ljudi. Prema kojima je jasno da se planeta prema prosudbi genocida u Palestini itekako budi. Ma koliko bilo i pomalo začuđujućih „opredjeljenja“ u pojedinim državničkim krugovima.
Dojučerašnji mnogi „Bibijevi“ prijatelji su, ipak zabrinuti a razlozi su i vanjski i unutrašnji. Izborni kod kuće ponajprije. Nije zato, recimo, slučajno ni što je Macron onako energično započeo sa „zapadnim otklonom“ spram Izraela, i to uz saradnju sa Saudijskom Arabijom, pa dobio podršku svih onih koji su došli u New York na konferenciju o Palestini i dan prije Skupštine UN-a i istakli pozive za priznavanje Palestine. Ma koliko je sve to pokrenulo i cinične žaoke iz Amerike pa i Trumpa na račun Francuske. Nije lako ni Sudijcima koji su se ukrcali u ovaj voz – posebno nakon Izraelskog napada na Katar – mimo svih prethodnih pokušaja sa „dobrim odnosima“ Amerike sa zemljama Perzijskog zaliva. Naravno, Ameriku i Saudijsku Arabiju vežu izuzetno bliske interesne veze pa će jedni drugima progledati kroz prste puno toga. Mohammed bin Salman mora zbog bloka kojem pripada, a Izrael evo krenuo i sa napadom na njih (Katar). Trumpu bi se „hlađenje“ sa najmoćnijom zemljom Zaliva vratilo kao bumerang iz mnogo razloga. Ni jednima ni drugima Palestina, sebe radi nije važnija od njihovog uzajamnog businessa. Pa ipak, teško je uz nos svojima u kući…
Priča za sebe u okviru storije navodno samo o Palestini i Izraelu ima niz elemenata posebno značajnih na specifičan način. Jedna od njih je u američkom nedostatku hrabrosti i spremnosti – ne od jučer – da krene u prepoznatljivu i otvorenu borbu za vrijednosti koje decenijama liderski proklamiraju a danas se ruše na monstruozne načine kroz zločine u Gazi i na okupiranim teritorijama Palestine. Kao rezultat, očigledno problematičan Trumpu, jeste da u SAD-u tamo utjecajni Izrael ne gubi samo podršku ljevice i demokratski opredijeljene krugove i pojedince, već sve više i desnicu. Ovo, naravno, postaje problem i za „tradicionalne cioniste“ u Izraelu i Americi jer je za njih potencijalna izolacija u Izraelu, u okruženju Arapima, bez otvorene i jake podrške Amerike i moćnog Zapada, problem na koji su od stvaranja „ovakvog“ Izraela upozoravali pojedini tamošnji lideri. Sjetimo se samo prvog premijera Izraela Ben Guriona koji je tražio i sporazum o „međusobnoj odbrani sa SAD-om“. Danas na ovo ukazuju i određeni ozbiljni krugovi u Izraelu, sjećajući se odbrana Amerike koju su svojevremeno neupitno dobijali, pa preživljavali. A sad evo, uz mnoge poteze sve češće zbunjujuće „teatarske politike Trumpa“, otvorenih i javnih tvrdnji i ocjena da „ni Amerika nije više što je nekad bila“. I ne samo u Izraelu.
Uz pomenute i bezbroj sličnih nepomenutih činjenica vezanih za UN i Palestinu minulih dana, od kojih će mnoge tek isplivavati u javnost koliko od sutra , ostaju razlozi da se kaže: Svijet se isprovociran monstruoznostima izraelske politike i na tom tragu vojske u Gazi spontano diže na noge pa i organizira u akcije raznih vrsta građanskog, elementarno ljudskog otpora. Danas već mnogo više nego što se koliko juče očekivalo. Taj otpor razni lideri, organizacije, institucije pa i države po mnogo čemu raspadnute pojedinačnim i grupnim interesima, savezima i neprijateljstvima, počinju da prepoznaju kao napad na njihove pozicije. Izborne ambicije i očuvanje vlasti kod kuće nagriženi su optužbama za šutnju nad elementarno neljudskim činima u Gazi, ali i ne samo tamo u svijetu.
Sve ovo dovelo je do buđenja prepoznavanog i u Arapskom svijetu i u Evropi ali i u Americi, ipak prvom savezniku i ovakvog Netanyahua kakav je, teško uporediv danas sa najvećim planetarnim zločincima, Dotle da zapravo postaje najveći razlog što je – onaj ogromni dio stanovnika svijeta koji je nakon Drugog svjetskog rata osjećao i iskazivao s razlogom pijetet nad istorijskim genocidom Holokausta, a sada spreman otvoreno govoriti: Gaza je gora od Holokausta! Odatle do zaključka da je Netanyahu, zapravo, postao najveći „antisemita“ u svijetu, de facto neprijatelj Izraela i mnogih Jevreja, samo je pola koraka.
Podjednako slično na svoj način zvuči i ocjena da je priznavanje Palestine kao države u UN, od Rezolucije 181 i drugih rezolucija od 1947. (242, 338, Oslo 1993.) do prije neki dan u Generalnoj skupštini UN-a ljudski, moralno, politički, planetarno značajno. Ai, ni dan ni dva ni ko zna još koliko ni jedno dijete, majka, civil, novinar…neće prestati biti ubijani u Gazi samo na tragu rezolucija UN-a. Posebno ne na tragu „istina“ koje je iznosio proglašeni zločinac Netanyahua bez problema pristigao u NY. Ko šiša ICC , Hag i do sada šutljivih bezmalo 150 država koje su već priznavale Palestinu. No to je njihov problem. Kao što će biti, po svemu sudeći, i nakon minulog skupa UN-a.
Uz sva druga jada današnje svjetske politike i motive na kojima ona počivaju, sve dok elementarna ljudskost stotina miliona ljudi planete ne nadvlada političke i brutalno interesne kriterije neljudskosti u onih koji time vladaju, rješenja ni za Gazu neće biti. A legalizacija storije o Gazi je samo jedan primjer na putu kojim je dobar dio svijeta krenuo. Eto zapravo zato važno je koliko – toliko pravo da se optimistički, nakon svega minulih dana, kaže: Priznanja ne rješavaju ništa sama po sebi, ali neka ih, bolje da ih ima nego da ih nema. Važno je osjećanje, uz svakim danom sve više jasnih dokaza: Većina ljudi na svijetu, majki, očeva pa i ostalih počinju da prevladavaju na strani za Palestinu. Pa neka političari vide šta to njima sada već znači. I neka zato razmišljaju u kategorijama dana, a ne mjeseci i godina.
Zlokobni bumerang šutnje povodom zla je već u zraku.
