Naslovna Istaknuto Kolumna Zlatka Dizdarevića. Između Trumpa i Netanyahua odjednom – Iran

Kolumna Zlatka Dizdarevića. Između Trumpa i Netanyahua odjednom – Iran

 

Piše: Zlatko Dizdarević

 

Vjerovanje u vječite ljubavi u politici polako ostaje nedodirljivo samo za naivne. Nova sila koja sluti da za duži period na planeti postane apsolutno najvažnija ama baš u svemu, pa tako jača i od svih “neuništivih ljubavi” jeste – goli, brutalni i neupitni interes. U ovakvoj situaciji počinju se sve hladnije preispitivati i povodi i stvarni motivi, iskrenost i vjerovanje u te dosadašnje neporecivane ljubavi.

Sve ovo – uz niz drugih slutnji i potreba za preispitivanje tih nekad takozvanih “neupitnih ljubavi” – javlja se evo i uz vijesti isplivale na površinu minulih dana povodom iznenadnih pregovora između delegacija SAD-a i Irana, započetih u Omanu pa nastavljenih u Rimu o “Iranskom nuklearnom programu”. Čuj sa Iranom, uz Netanyahua !

Valjda pripremajući svog velikog i neupitnog partnera Bibija na ono što će poručiti javnosti samo dan kasnije, Trump je prvo  saopštio medijima kako je razgovarao sa njim, ljubimcem iz Izraela telefonom, te kako su se tim povodom “usaglasili oko svega, uključujući i sve aktuelno povodom trgovine i Irana…Mi smo na istoj strani povodom svih tih pitanja…” rekao je. A onda je samo malo kasnije sa iste strane saopšteno da “u aprilu započeti razgovori o Iranu treba da budu zaključeni ove sedmice…” To znači, po tonu, najvjerovatnije uspješno.

Uz dosta realno planetarno izneađenje što je do pregovora i to na traženje Trumpa uopšte i došlo, evo sad i doista teško očekivane izjave iz istih washingtonskih izvora: ” Predstavnici Trumpove administracije imali su dobre sastanke sa Irancima…” Istog tog dana iz Irana stiže optužba kako Izrael nastoji da potkopa pomenute razgovore… Dobro obavješteni New York Times minule sedmice dodaje svemu ovome i tvrdnju kako je “Trump odgovarao Izrael da napadne iranska nuklearna postrojenja kazavši da želi dati šansu diplomaciji…”

Netanyahu – ionako već poprilično tankih živaca povodom niza narastajućih domaćih problema knjiženih i lično na njega – izlazi u javnost grubo, na način do sada nezabilježen u pitanjima isprovociranim sa Trumpove adrese, od osobe njemu najdraže u svjetskoj politici. I saopštava prijetećim tonom: “Čak i ako Washington i nastavi pregovore sa Iranom, Izrael nikad neće dozvoliti njihov razvoj nuklearnog oružja.”A pregovori slute puno toga.

Tačno je da Netanyahu ovo govori otkako se uopšte i pominje iransko nuklearno oružje. Tačno je i da je Washington posebno sa Trumpom podržavao neupitno ovakav stav. Uostalom isključivo njegovom voljom i njemu najbliže “duboke države” 2018. godine donio je jednostrsanu, neopozivu odluku o istupanju iz Bečkog sporazuma poznatog pod imenom “Zajednički sveobuhvatni sporazum za akciju”, postignutog 2015. godine sa ciljem obuzdavanju daljeg razvoja iranskog nuklearnog programa. Za potpis Sporazuma sa Iranom, grupa zvana “5 plus 1” – pet članica Savjeta bezbjednosti UN sa pravom veta – USA, Kina, Rusija, Francuska, Velika Britanija, plus Njemačka – Teheranu su zauzvrat ukinute brojne i surove međunarodne sankcije. Počelo je tako ubrzano obnavljanje ekonomskih odnosa Irana sa zemljama u svijetu, otvaranje države u svakom pogledu, vidljivi uzlet društva i ukupno relaksiranje unutrašnje situacije.

Trumpovo jednostrano povlačenje i izlazak iz Sporazuma nakon tri godine bilo je obrazloženo uz ostalo i njegovom izjavom da “može postići bolji sporazum od Obame…” Bilo kako bilo i tada se, mimo svega onoga što se u Izraelu mislilo i htjelo, ušlo u pregovore sa Iranom. A mislilo se isto kao i danas. Nakon pokušaja da “bude bolji” od Obame na ovom terenu, pa evo i sadašnje izjave da se “usaglasio sa Netanyahua o svemu” – Trump ulazi u pregovore sa Iranom jer, realnost je realnost. Pa makar se i lagali o ljubavi. U svemu ovome nebitna je pomenuta indirektna prijetnja Izraelca izrečena poprilično grubo odmah nakon poruke Washingtona da se ipak, prije bilo kakvog napada, mora dati šansa diplomaciji…sa nadom u sporazum.

Bez diplomacije, koja je bila teren na kojemu se Iran od 2015. do 2018. – prema redovnim izvještajima  Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) – pridržavao svih ograničenja u obogaćivanju uranijuma, toga ne bi bilo. Nakon izlaska SAD iz “diplomacije” i partnera u tome, Iran je pokušao nastaviti sa ostalim partnerima iz Sporazuma ali, očigledno, većina ih nije smjela u to bez SAD-a. Iran je potom krenuo svojim putem pa je tako prema validnim procjenama stručnjaka iz svijeta došao do granice na kojoj – kako tvrde upućeni – danas ima kapacitet za stvaranje nuklearnog oružja. Trump je očigledno ovo shvatio, ma koliko bio protiv te realnosti. Međutim, Netanyahu ošamućen raznim genocidnim pobjedama u zadnje vrijeme logiku pregovaranja sa Iranom, očigledno, ne može da podnese. No, postoje tačke danas na kojima uz onu staru “love is love, business is business” u igru sve više ulazi i ona po kojoj je business iznad svega i neupitno. A “ljubav” je šminka za javnost.

Nije tako bilo oduvijek. Dugogodišnji posmatrači odnosa između Amerike i Izraela dobro se sjećaju vremena kada je moćni premijer-general Ariel Sharon bio spremana da povodom odnosa sa Amerikancima hladno u samom New Yorku poruči javno: “Mi smo od njih jači i ovdje i oni to znaju…”. Ili, recimo, nešto kasnije, u vrijeme Obame, tadašnjem potpredsjednika SAD Bidenu tokom zvanične posjete Izraelu, zvanično je prije podne obećano da Knesset neće usvajati zakon o novom neograničenom naseljavanju Zapadne obale ilegalnim doseljenica, pa su ga slagali i zakon popodne  usvojili.

Danas, svim ovim što Netanyahu zločinački na ivici ludila i histerije radi po Bliskom istoku, ne više samo nad Palestincima već i svakom drugom koga vidi kao prepreku svom širenju – sadistički uživajući jer mu svijet jadno i mizerno ne odgovara ni približno onako kako bi morao – evo mu odjednom “najvećeg prijatelja” koji ga vara. I  uspješno pregovara sa Iranom o “statusu” njihovog nuklearnog oružja “dajući šansu diplomaciji”. Za Bibija izvjesno, apsolutno šokantno.

Posebno pitanje o “vječnim prijateljskim odnosima” njih dvojice isplivava i povodom jednog uočljivog detalja sa linije njihove komunikacije i poruka, pa makar i indirektno, kroz medije. Na jednoj strani je dobrohotna izjava Trumpa nakon telefonskog razgovora sa Bibijem kako su se “usaglasili oko svega uključujući i trgovinu i Iran” uz onu dodatnu: “mi smo na istoj strani povodom svega…”

Istovremeno, Trump ističe glasno i s razlogom kako je “njegova administracija imala dobre sastanke sa Irancima”. Obadvoje bez ikakvog “usaglašavanja o svemu”. Nešto veliko ne štima u Netanyahuovoj prijetnji da neće dozvoliti nikakav nastavak bilo kakvog nuklearnog programa Irana, sa činjenicom  da Iran ni u kakvoj varijanti neće pristati na totalno gašenje svog nuklearnog programa. Onog sa kojim je već “sposoban za izradu nuklearnog oružja”.

Sve skupa, ova najnovija priča o Trumpu i Netanyahuu izlazi iz fame o koliko dojučerašnjoj neupitnoj ljubavi njih dvojice. A zapravo, i u toj storiji, ubacivanje Irana između Trumpa i Netanyahua zapravo nema nikakve veze sa ljubavlju za koja će se za javnost možda i naći dokaz o postojanju i dalje. Današnji problem za ovakve ljubavi jeste što one, i ako nastavi javno da “postoje” više ništa ne znače. Neka nje još, lijepo zvuči, ali kad nije prava tim povodom uvijek neko pati. Trump, iz ko zna više kojih svojih razloga čudnih za mnoge, očigledno nije od patnji, a i za ljubav ima izvjesno posebne kriterije.

Što zblanutog Bibija i njegove uzdrmane oholosti tiče, treba malo sačekati odgovor, makar i lažni, za skandalozno nevjerstvo Trumpa. Bit će zanimljivo.