Piše: Zlatko Dizdarević
Sentimenti su u životu nekad uznemirujući rađajući se ne samo nad onim što je prošlo, već znaju natjerati i na ljutnju i tugu spram pokušaja da ih se ospori, negira pa i uvije u teške neistine koje uspomene ne pamte i ne priznaju. I to sve skupa iz golih i brutalnih interesnih nakana onih što bi da preslože tuđe istine u svoju korist. Ciljano gurajući u zaborav i nezaborav onih koji su svojim očima i svojim percepcijama sticali pravo na današnje sentimente spram viđenog i upamćenog.
Slušam i gledam minulih dana nezajažljivi inozemni interes kako “objašnjava” zlo istorije, događanja, karakter i ništavilost prostora i ljudi koji su, eto, sada sretni da su im kao alterantiva povijesti, kakva god bila, dovedeni dojučarsćnji teroristi, džihadisti, zlikovci i koljaći koji će im popraviti odvratnu povijest. I u samo petnaestak dana – uz proizvedene informacije o oduševljenju Damaska i Bejruta što je to tako – natjerati i onaj “civilizirani svijet” na dalekom zapadu da to tako neupitno prihvati.
Opirući se ovome, nađem kako sam, eto sada ispada potpuno pogrešno, doživljavao Bejrut, Damask i sve to tamo prije četrdeset, trideset i petnaest godina. I puno toga i zapisano, uz ostalo, i u knjizi “Hiljadu i druga noć”, u jednom od tekstova pod naslovom “Nedostižni Bejrut i Damask”, napisanom 30.avgusta 2008. godine.
Sentiment nad tim ukrali mi nisu. Pa evo nesto samo malo, iz tada viđenog. Kao sa druge planete kako bi rekli novi oslobodioci do juče u Al Qaedi, Nusra Frontu i sada tvorcima “vlasti u prelaznom periodu” zvanim Hayat Tahrir al Sham, ili HTS.
x x x
…Još nisam shvatio zašto u Jordanu kasno sviće a rano se smrkava. Tu ljeti nema dana prije šest, ni sunca poslije šest. Tako nekako. Što im se smrkava prerano, ovdje na Istoku, još i shvaćam. Ali kako to da im sviće poslije nas koji smo kobajagi na Zapadu, nikako ne razumijem. Inače, sve govori da je njima svanulo mnogo prije nego onima tamo ulijevo, gledajući na geografskoj karti svijeta. Bilo kako bilo, rani mrak dobro nam je došao jureći u pola pet ujutru pustim avenijama iz Amana prema pustinji i dalje prema dvije potpuno različite , a obje mitske prijestonice Istoka – Damasku u Bejrutu.
Svaka čast novom poslovnom čudu koje se zove Aman ali, bez Bejruta i Damaska ništa ovdje ne može biti cijelo, započeto niti dovršeno. Ni znanje ni osjećanje, ni razumijevanje ili slutnja, ni zvuk, miris, mržnja ili strast. Mimo ove dvije neuporedive tačke Istoka pogotovo ne možete shvatiti ljubav. O sudbini da ne govorim.
Svi oni tamo u tu sudbinu vjeruju više nego u bilo što drugo. Zato ne gase duga svjetla jurcajući vam u susret širokim cestama kroz noć jer, kažu, sudbina odlučuje, nema se tu šta mijenjati ni prilagođavati. Ko vidi, vidi. Ko ne vidi, Bog mu je namijenio što mu sleduje. Sve je igra, nadmudrivanje, veselje. Sve je ovo dio one priče o svitanju. Svanuće, šta ima veze kad. Strpljenje je majka svega. Ko ga nema, ko bi da ovdje uređuje svijet po svome, neka ne dolazi. Onaj ko nema mrvu tolerancije i razumijevanja za tuđe pravo da bude drugačiji – neka ne dolazi. Pgotovo neka ne dolazi onaj što misli da je njegovo jedino ispravno i moguće, da je mjera svega dok je sve ostalo necivilizacijsko. I opasno.
Čuo sam vlastitim ušima “intelektualku” sa balkanskih prostora koja laže govoreću užasnuta da u Damasku nije srela ni jednu ženu kojoj se vidjelo lice, “pa čak ni oči”. Sve su, kaže, bile u “ratnoj opremi”. Nastranu što je za takve nevjerovatno pitanje: pa šta i da je tako, kao što apsolutno nije, u čemu je problem? Naravno, u tome što stvar nije po mjeri vlastite “civilizacije” a svaka druga je šugava, niža i zlokobna. Meni je tih ljudi poput pomenute intelektualke sa Balkana žao, samo to nema nikakvog efekta jer takvi su na svoj primitivizam ponosni. A da jadna i samo nasluti kako su neratnički i “šejtanski” po svom nasmijane i slobodne na najljepši način te žeme Damaska i Bejruta, postidjela bi se i, vjerovatno, raazboljela od ljubomore važno miroljubiva i ogoljela Balkanka…
Bejrut i Damask, naravno, ne mogu stati u jedan tekst ove vrste. Nisam zato ni išao tamo da opisujem što se može opisati. Išao sam, nakon prethodnih godina rada i života tamo ‘nako, da se sjetim, da omirišem uspomene na licu mjesta, da dokučim ponovo kako nostalgija nije slabost već radost kada postoji s razlogom. I prije svega da odem na prostore koji u svakom pogledu imaju smisao i identitet. Vratio sam se pun k’o šipak, ponovo zadivljen i zadovoljan. Vidio sam ono što sam znao i ranije ali su mi godine u našem dvorištu, ipak, sužavale horizont.
Bejrut i Damask su dva sasvim različita svijeta, oba toliko bitna čovjeku. Bejrut se i danas, kao što je to činio oduvijek, na božanstven način prkosno pa i pomalo bahato ruga istoriji i sudbini, lažima i licemjerju, falsificiranim identitetima i klaustrofobiji svake vrste. Tamo je sve apsolutna i oslobođena strast, prirodni poriv i potpuna naplata svega i odmah – u cashu. Tamo se ne poštuju nečije regule prema kojima ne idu zhajedno pokriveno lice i štikla od deset centimetara na goloj nozi. Tamo nisu nikome čudni kršćani muslimanskih imena i obratno. Tamo nema pitanja sviđa li se to nekome ili ne, to je privatna stvar njihove tradicije. Tako im se hoće. Bejrut iz haosa i rušenja od lani, kada su izraelski avioni za svoj račun i račun drugoga pogađali milimetarskom preciznošću strateške infrastrukturne objekte ove zemlje navodno zbog zarobljena dva vojnika (sic !) – uvijek ustane iz pepela neshvatljivom brzinom. I ponovo miriše. Njegov je problem jedino što nikako da povežu nekoliko godina mira. Njihova je sudbina što stalno svojim ukupnim slobodama kukuriču prije zore a to, zna se, ne valja.
Bejrut, zbog svega ovoga, obožavaju ljudi strasti, rizika, kocke i ludosti. Hedonisti i slatkohrani, oni što se igraju životima. Oni što mnogo više cijene slasti rizika nego sigurno bogatstvo.
Damask je, na različitoj strani iste jabuke, čudo od gorde starosti, slatke arhaičnosti, nasmiješene mudrosti, specifične drčnosti. I lukave šutnje. Sve to možete osjetiti, recimo, hodajući kroz nestvarnu Umayyd džamiju, istinsko svjetsko čudo. Na temeljima Jupiterovog hrama tamo je sve kasnije nastalo. Armenski Templ Hadad, pa crkva, pa džamija. Sve uz dogovor i trgovinu a ne na silu ili prevaru. Danas je jedna od najstarijih i najvažnijih džamija na svijetu. Jednu od tri munare tamo zovi Isusova munara. Kažu, “tu će se spustiti Krist uoči sudnjeg dana, kada dođe da se obračuna sa zlikovcima”. Pod njenim okriljem sahranjene su i mošti svetog Ivana Krstitelja. Tamo, u džamiji, klanjaju mu se i kršćani i muslimani i svi drugi namjernici, odsvakle. Svetac je svetac a poštovanje je poštovanje. Tu stranke, nacije i neki novokomponovani vjernici, pa ni etablirani kler, ne igraju. I Papa Ivan Pavao II bio je na grobu Krstitelja, u džamiji u Damasku. Kažu, zaplakao je.
Tamo su kosti jednog od najvećih vladara i vojskovođa u istoriji Islama, Salah al-Din Yusuf ibn Ayyuba, u svijetu poznatog kao Saladin, ili Salahudin. Bio je Sultan Egipta, Sirije, Palestine i Jemena. Pobijedio je krstaše u Jeruzalemu u 12. stoljeću. Zabranio je osvetu i nasilje nad pobijeđenima. Poštivao im je krst i zahtijevao to i od drugih. Tako kažu sve stare knjige, i kršćanske.
U Umayyad Džamiji je i grob Husseina, sina Abu Alija i unuka božijeg poslanika Muhammeda. Za mnoge šiite to je svetište nezaobilaznog značaja, prije Meke i Medine… U Damasku se u džamiji – čudu sa zlatnim mozaikom na četiri hiljade metara kvadratnih, od svijeta ne može prići grobnicama kršćana, muslimana sunita i šiita… U komšiluku, Bejrut neprekidno liže rane prkosno grabeći naprijed uvijek ljepši i još nestašniji, svoj. A mi na naše rane bez zastoja dosipamo so i biber, panično se plašeći da ne zacijele…
Eto i o svemu ovome sam mislio putujući kroz zemlje koje su za mnoge od nas na kraju svijeta, a ne na Mediteranu. Ipak, očigledno je da su baš na tom kraju bili i mnogi početci. Nekako više udesno, kako geografska karta kaže. Važno je u kom pravcu teku vode u svijetu ali, nešto mislim, ni izvori nisu nebitni. Oni, očigledno, nisu tamo, prema “civilizaciji” mjereno aktuelnim aršinima.
x x x
Sa ovim i ovakvim uspomenama danas je zaludno ići i u dnevno razarani Bejrut kojem Izrael, evo, ne da zločinački ni da trepne. Kažu u svjetskim, jadnim vrhovima, “ima pravo na odbranu”. I tako bezmalo osam decenija i sa Palestinom i Libanom i Sirijom. Ne isplati se ići ni u Siriju gdje će budućnost – opet uz prisustvo “planetarnog rukovodstva” graditi oni što su rušili ali sada ugrađeni uz plinsko-naftni business vanjskih civilizatora.
Neka zato ostane makar privatno pravo na istinske uspomene onima koji ih imaju, dok im se i to pravo ne proglasi opasnim. Kao što je i minula realnost, uz sve velike predsjedničke slabosti Assada i njegovih saradnika, sada pretrčalih “osloboditeljima”, već pospremljena na crne stranice nalogodavne povijesti. A takozvana “Sirijska opservatorija za ljudska prava” iz Londona, zadužena još od početka tzv. arapskog proljeća za brisanje istina koroz nalogodavno medijsko pranje uma po Zapadu, ionako je ugrađena u sve skupa.
