Piše: Željko Ivanković
Konačno sam i ja stariji od jednog pape! Tim gore za mene ili tim gore za papu? Za obojicu. Za mene, jer, pobogu, zar imam već toliko godina, a za papu – morat će biti progresivniji od mene. Ako to ikako može?! Ma, šalim se. Šalim se. A sad ozbiljno!
Ne, neću se baviti ni prethodnim ni novim papom, tko su i što su već su izborom svojih imena pokazali, a jedan i djelom, pa će vjerojatno i drugi.
Bavit ću se onim oko toga. Na to me je potaknulo ono što se zove „Crkva u Hrvata“ i to nevjerojatnom konzervativnošću i nevjernošću papi i Vatikanu, upravo onim čime se hvale i zbog čega im iz usta ne izlazi Stepinac. I onda se tako dramatično pokaže i prikaže hrvatska desnica i ultradesnica u crkvi i civilu. Zapravo pokaže da nju ne zanima ni Crkva, ni tobožnja ili stvarna Stepinčeva svetost, jer Hrvati imaju i drugih svetaca, pa…? Kad ste u medijima vidjeli i deseti dio prostora posvećen svecima Marku Križevčaninu, Leopoldu Mandiću, Nikoli Taveliću zajedno koliko Stepinac sam dobije u prosječnim tv-dnevniku? A sve izgleda kao da se pape biraju samo da bi Stepinca proglasili svetim?!
Da, tako shvatite ne samo šunju i neposluh hrvatskih biskupa i Vatikanu i Isusovu nauku, nego čak i otvorenu mržnju u jednoj hrvatskoj tiskovini na koju „Crkva u Hrvata“ ne reagira. A reagira pritom, gle, na svaku, pa i najbeznačajniju budalaštinu.
Jasno, to je ona Crkva ili onaj dio Crkve o kojemu je govorio njemački kardinal G. L. Müller, koji je rekao da se nada kako će se Crkva vratiti katolicima i da je za Crkvu važnija dogma od milosrđa, izlažući tako izravno kritici papu Franju i usmjeravajući novu konklavu prema 19. ili čak 18. stoljeću, premda Crkva već ionako dobrano kasni za suvremenim svijetom.
Sigurnost ideološkog poretka, tako je pokazao konzervativni dio Crkve, u kojemu je „Crkva u Hrvata“ kineski zid konzervativizma, važnija je od Evanđelja, od Isusova nauka. Nevjerojatno je to čuti iz usta biskupa i kardinala, ali se iznova pokazalo da je papa Franjo bio za Isusov nauk, a Müller i njemu slični u Crkvi su se pokazali kao najobičniji farizeji. Oni zbog kojih je Isus hodao uokolo i ukazivao na razliku između slova i duha zakona, a oni ga zbog toga poslali na križ.
Ne mora čovjek biti vjernik da zna čitati neke knjige. Pa i one za koje su do jučer crkvenjaci mislili da su samo njihove i da ih samo oni znaju i čitati i tumačiti.
A, evo, kad ih mi čitamo ne „optužujemo“ ni Müllera ili Bozanića, ni Porfirija ili Kirila. Njih „samo“ optužuje onaj koji je došao naučavati da je važniji čovjek od dogme, prostitutka od slova Mojsijeva zakona, Samarićanin od tradicije, bolesnik od Šabata. A Müller bi se i 20 stoljeća nakon svega bavio dogmama. Kojim? Onima kojima se bave židovki velikani što Isusa izručiše rimskoj „pravdi“.
Baš me zanima gdje je to i kod koga Müller učio svoju teologiju? Kod Ratzingera? I gdje to Isus kaže da žena ne može nešto što Müller i slični mogu? Gdje piše da je Rus Kiril bliži Srbinu Porfiriju od Isusa, od vjernika druge denominacije, od čovjeka uopće? Gdje to piše da su za dogmu važnije crvene cipele pape Benedikta XV. ili sat rolex pape Ivana Pavla II. od skromne odjeće, crnih cipela ili običnog križa pape Franje, od njegova druženja sa svjetskim marginalcima. A jesu, itekako jesu za taštinu crkvenih moćnika!
Ili je papa Franjo kriv što je uzeo ime od kojega su pape stotinama godina bježale kao đavo od križa, da se čak i kardinal Puljić zezao kako se šapuće da će novi papa biti franjevac.
Je li ga ne vole zato što je ogolio kriminalce u Crkvi, pedofile i financijske prevarante, one iste koje su zataškavali Ivan Pavao II. i tadašnji njegov prvi čovjek Ratzinger, kasnije i sam papa…
Je li kršćanski uzor Porfiriju moskovski patrijarh koji podržava Putinove zločine ili je kršćaninu Porfiriju, dojučerašnjem zagrebačkom šminkeru, bliži Putin od napaćenih kršćanskih Ukrajinaca, koje ubijaju čak i (ne-Slaveni i ne-kršćani) Sjeverni Korejci?
Mislio sam da više nije pitanje: farizeji ili Isus? Ali, očito je da je pitanje još uvijek isto i još uvijek otvoreno! Neka nas ne zavara to što rulja skandira „Barabu, Barabu“, a ne „Isusa“. Ne znam je li nam utjeha to što će barabe u Vatikanu i Zagrebu ili Moskvi i Beogradu, svejedno, ostati barem zabilježene, zapamćene. Makar i samo kao izrugivači papine skromnosti. Na to nam je ukazivao Hans Küng. Jesmo li mu vjerovali? Jesmo li vjerovali Romeru, Sobrinu?
Kristova Crkva se ruši, rekao bi jedan drugi Franjo…, a ideološki aparatčici u službi jeftinih religijskih ili nacionalnih narativa nastavit će živjeti u svojim lažima (ako su imalo vjernici) ili kao ljudske i moralne nule zaodjenute u ovčja runa, kako ih je okarakterizirao onaj u čije se ime krste, oblače kao srednjovjekovne spodobe i glumataju okolo izgovarajući jeftinije monologe od najlošijih provincijskih glumaca u kakvom otužno produciranom Shakespearovom komadu.
Ono što samo sebe smatra ruskom ili srpskom pravo-slavnom crkvom možda to i jesu, ali to nisu kršćanske crkve, to su crkve rata, sekte, eksponenti zla i daleko od Novog zavjeta i naučavanja onoga čiji bi sljedbenici trebali biti i zbog kojega sebe smatraju pravo-slavnim, jer oni ne slave Isusa nikako, a kamoli pravo, ispravno. Služeći Putinu i Vučiću, oni pokazuju da se ni slučajno nisu susreli s Kristom. Pridružuje li im se to velikim korakom i „Crkva u Hrvata“? Pridružuju li im se to oni što evanđelistar nose visoko iznad glave u ceremoniji za koju bi čovjek rekao da im je to najvažnije na svijetu. I trebalo bi biti, i vjerojatno jest dok traje predstava, a poslije… Poslije ceremonijalnog počinje ili se nastavlja bjesomučna i nerijetko vulgarna borba za moć, položaje, utjecaje, privilegije… Ona zbog koje papa osuđuje mafijaše, lažnim vjernicima pretpostavlja poštene ateiste, osuđuje svećenike u skupim novim modelima automobila… A samo nasljeđuje Isusa i Franju. Čovjek sa strane ne može ne biti šokiran otkud protivljenje čovjeku koji naviješta Isusa i Radosnu vijest!?
Je li im to nabija kompleks što se po Sarajevu vozi ford focusom (Sarajlije bi rekli: Ford focus vozi kokuz!), jer se s njima nakon konklave vratio autobusom, a ne luksuznim autom, jer je sahranjen u „crnim cipelama“ (otkad je to vijest?)…
Da, neki od nas i znaju i hoće čitati npr. Novi zavjet, neki čak i Sobrina (Izvan sirotinje nema spasenja), neki znaju i za biskupa Romera i crkveno licemjerje, neki znaju i za sveta spletkarenja u Vatikanu i po kaptolima, a Crkva koja je odbijala vidjeti autentičnog papu Franju govori o tobožnjem kontinuitetu… Kojemu? Onome koji pod hitno žele prekinuti? Onome da se Crkva vrati katolicima? Kod koga je sad? I tko su uopće ti katolici? Oni na koje misle kardinali Müller i Bozanić (Ruini ili njihovi mentori)? Kontinuitetu stalne izdaje II. vatikanskog sabora, premda je i on dobrano zagušio i ono što je tada trebalo ući u Crkvu. Kojem kontinuitetu? Onom koji su papagajski unisono licemjerno spominjali sa zagrebačkog Kaptola, pokazujući da su jedva dorasli i Machiavellijevom nauku: „Riječi moraju ponekad služiti tome da se prikriju činjenice. To se, međutim, treba dogoditi tako da to nitko ne opazi ili, ako to netko opazi, onda isprike moraju biti spremne da se upotrijebe istog časa.“
Jedino konstantno kod te gospode je sveto splektarenje, koje se pokrivaju raznim vrstama priča o djelovanju Duha Svetoga… Jer, treba biti toliki idiot pa za papu Franju reći: „Slijedio je ono što je naučavao.“, kako reče jedan od kardinala. Koje čudo za jednog papu!?
A šta je to papa Franjo naučavao? Pa, Kristov nauk! Zar to nije obveza Crkve, svih njih? Zar ostali ni toliko nisu u stanju raditi? Zar im to nije „u opisu poslova“, „radna obveza“? Barem naučavati, ako ne i živjeti? Ili je ipak Papa, za razliku od svih njih, malo vjerovao u Boga! Njihovoga, trebalo bi biti, zajedničkog Boga!? No, njima je, očito, bio prerevolucionaran Isusov socijalni nauk. Pa, i farizejima je. (Bit će im onda i onaj Leona XIV. ako samo na tren bude slijedio Rerum novarum, pape Leona XIII., premda je i on već dobrano zastario.) Taj im je nauk okoštao u kult dogme s pojednostavljenim i lako probavljivim katekizmom koji prodaju nesretnim podanicima. A gdje je tek i koliko je daleko teologija Künga, Congara, Chardina ili Sobrina, za koje oni misle da „mogu predstavljati opasnost za vjernike“.
Kristova lađa propušta vodu, rekao je neki od prethodnih papa (da ih podsjetim koji?), koji je inače pod tepih skrivao slabosti Crkve (Ne talasaj – znamo to i u crkvi u Hrvatskoj i BiH, znamo to u crkvi u Srbiji, znamo to i u Rusiji.), sv. Franjo je davno čuo „Moja se kuća ruši“. Znaju to dobro i njemački kardinal Müller i talijanski kardinal Ruini, zbog kojih i kakvih je Crkva i postala ruina, znaju to i svi hrvatski biskupi, ali im je „mi“ važnije od svakog pojedinca. Naučili smo to, kao i oni, davno od Dietricha von Nieheima: „Bude li Crkvi ugrožena opstojnost, ona se i od zakonah ćudoređa razrješuje. Svrha jedinstva daje svetost svim sredstvima, lukavstvu, prijevari, nasilju, zlatotrošnji, tamnici i smrti. Jer poredak je zajednosti radi, a osobnosti je ugnuti se općem boljitku.“ Ovo, „opstojnost“, i to smo naučili, jesu privilegije vladajućih. Od Isusova nauka važnije je „mi Hrvati“, „mi stranka“, „mi Crkva u Hrvata“, „mi ruski svijet“, „mi srpski svijet“. Zbog toga i takvih je, a itekako je svjestan o čemu je tu riječ i unatoč svoj priči o Duhu Svetome, i mogao Trump lupiti glupost više: „Volio bih biti papa. To bi bio moj prvi izbor.“ Eto, blasfemiji nigdje kraja nema, pa dolazila iznutra ili izvana.
A ja za to vrijeme odoh još jednom virnuti što piše Matej (6, 24; 9, 14; 23, 11), što Ivan (8, 1), što Luka (10, 25-37), a možda se štogod nađe i Pavlovim poslanicama.
I dosta više te sirotinje, marginalnih, malenih, gladnih, obespravljenih, izbjeglica, svjetskih gubavaca… Ta, zar nismo mi njegovi namjesnici na zemlji? Zar nismo mi posjednici njegove istine? Zar nismo mi mjera (kršćanskih, katoličkih, pravo-slavnih) stvari?
