Piše: Ivana Marić
Sud Bosne i Hercegovine je prvostepenom presudom osudio Miodraga Malića na tri godine zatvora zbog veličanja osuđenih ratnih zločinaca. Malić je na političkom skupu u Banjoj Luci držao fotografije osuđenih ratnih zločinaca Mladića i Karadžića. Presuda je jasna poruka svima koji misle da je „samo držanje slike“ bezazlen politički gest. Zatvorsku kaznu od tri i po godine dobio je i Vojin Pavlović jer je postavio plakat Ratka Mladića i organizovao skup u Bratuncu za koji je izradio plakate s porukom: „11. juli – dan oslobođenja Srebrenice, hvala Vojsci Republike Srpske.“
Jelena Trivić je presudu Maliću pokušala relativizirati izjavom da je osuđen „samo“ zato što je držao slike ratnih zločinaca, a da nije izgovorio nijednu riječ. Dobro je da je shvatila da je i „samo držanje slika“ dovoljno da se završi tri godine u zatvoru – što je minimalna kazna za to djelo. Prije Trivić imali smo i sličnu izjavu Draška Stanivukovića, koji je na pitanje hoće li ukloniti mural s likom ratnog zločinca Mladića u Banjoj Luci odgovorio: „Nećemo ga ukloniti.“
Eto nam tih novih „svježih povjetaraca na Balkanu“, koje bi, navodno, trebalo podržati kako bismo se riješili Dodika. Dok originalni „povjetarac“ nacionalnu mržnju koristi kao politički alat, ovi novi u to zaista vjeruju.
Političari, za razliku od svojih slijepih sljedbenika, vrlo dobro poznaju granice krivične odgovornosti, pa su njihove izjave kratke, nejasne i pažljivo upakovane kako bi izbjegli krivičnu odgovornost.
Inzkov promašaj da kazni negatore genocida
Bivši visoki predstavnik u BiH Inzko je 2021. godine proglasio izmjene Krivičnog zakona kojima se sankcioniraju negiranje genocida i ratnih zločina, kao i veličanje osuđenih ratnih zločinaca. Nakon više od decenije faktičke neaktivnosti u Bosni i Hercegovini, odlučio je da barem na odlasku uradi nešto „konkretno“.
Izmjene koje su kod nekih probudile nadu da će to biti kraj negiranja genocida vrlo brzo su se pretvorile u svoju suprotnost, zbog lošeg i nedovoljno preciznog definiranja. Naime, za negiranje genocida moguće je osuditi osobu samo ako se, pored samog negiranja, dokaže da je to učinjeno na način „koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine“.
Političari iz RS-a su brzo uočili ovaj propust kao priliku da nastave s negiranjem genocida. Uz svako negiranje genocida počeli su dodavati formulacije poput „žalimo za svim žrtvama“ ili „uvažavamo sve žrtve Srebrenice“, ali da se „zločin u Srebrenici ne može kvalificirati kao genocid“. Negiranje, ali pažljivo upakovano.
Upravo zbog toga su tužilaštvu vezane ruke i zato do danas nemamo ozbiljan broj presuda za negiranje genocida. Zakon je detaljno proučen, pronađene su formulacije koje političare štite od krivične odgovornosti, a istovremeno provociraju Bošnjake, dok kod Srba proizvode osjećaj prkosa i neustrašivosti.
Veličanje ratnih zločinaca
Inzko je u svojim izmjenama ipak učinio jednu dobru stvar: uveo je kažnjavanje veličanja osuđenih ratnih zločinaca. Odredba je jasna – kažnjava se svako ko na bilo koji način veliča osobu pravomoćno osuđenu za genocid, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin. Upravo po toj osnovi su osuđeni Malić i Pavlović, jer su javnim prikazivanjem slika ratnih zločinaca učestvovali u njihovom veličanju.
Da je ovakva zakonska odredba postojala ranije, za veličanje ratnih zločinaca mogli su biti procesuirani i visoki dužnosnici HDZ-a BiH koji su 2014. godine prisustvovali dočeku osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića i s njim se fotografisali. No, to se desilo prije stupanja zakona na snagu 2021. godine.
Ostaje pitanje zašto nije pokrenut krivični postupak protiv Redže Lemezana, zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo, koji je 2023. godine javno veličao osuđenog ratnog zločinca Sakiba Mahmuljina, nazivajući ga na društvenim mrežama „herojem, a ne zločincem“.
Vrag je u detaljima
Od donošenja zakona političari su postali oprezni: ne slikaju se više s ratnim zločincima, ali druge potiču da to rade. Oni se skrivaju iza šturih i pažljivo formulisanih izjava za koje znaju da sa sobom neće povući krivičnu odgovornost. Međutim, građani te finese ne prepoznaju i naivno govore ono što političari pažljivo spinuju.
Presude Maliću i Pavloviću su zato vrlo važne jer jasno poručuje da „samo držanje slike“ nije politički stav, nego krivično djelo. Ovo bi trebao biti ozbiljan nauk svima da ne kopiraju političare koji se sami spašavaju pravnim prečicama, dok druge guraju u zatvor. Hrabrost ne leži u veličanju ratnih zločinaca, nego u odgovornosti i djelima koja omogućavaju normalniji život budućim generacijama.
