Povodom obilježavanja 800. obljetnice smrti Svetoga Franje Asiškoga, Franjevački samostan u Tuzli najavio je poseban molitveni i liturgijski program posvećen ovom velikom svecu Crkve.
Naime, svaki četvrtak u crkvi Franjevačkog samostana u Tuzli bit će posvećen Svetom Franji, kroz zajedničku molitvu i euharistijsko slavlje.
Program započinje molitvom Krunice Svetoga Franje u 17:30 sati, koju će predmoliti članovi Franjevačkog svjetovnog reda, nakon čega slijedi sveta misa, a potom i klanjanje Presvetom oltarskom sakramentu.
Ovim redovitim tjednim pobožnostima vjernici imaju priliku dublje se upoznati s duhovnošću Svetoga Franje, njegovom porukom mira, poniznosti i ljubavi prema Bogu, čovjeku i stvorenome svijetu.
Franjevci iz Tuzle pozivaju sve vjernike i ljude dobre volje da se uključe u ovaj molitveni hod i zajedno obilježe ovu značajnu obljetnicu za franjevačku zajednicu i Crkvu u cjelini.
Piše: fra Robert Bašić
Ove godine Crkva obilježava 800 godina od smrti asiškog siromaška sv. Franje, stoga je papa Lav XIV. ovu jubilarnu godinu proglasio Godinom svetog Franje koja se u cijeloj Crkvi slavi od 10.1.2026. do 10.1.2027. godine. Zbog toga smo svi pozvani bolje upoznati život ovoga sveca iz Asiza koji je ostavio dubok i specifičan primjer života, odnosno nasljedovanja Isusa Krista.
Tim povodom određeno je da se u svakoj franjevačkoj crkvi diljem svijeta može zadobiti potpuni oprost za sebe ili nekog pokojnika pod određenim uvjetima (ispovijed, sudjelovanje na svetoj misi, pričestiti se, izmoliti Vjerovanje i Oče naš te molitva na nakanu svetog Oca).
Postavlja se pitanje zašto je važno obilježiti ovu obljetnicu te koliko su lik i djelo sv. Franje danas aktualni? Npr. Franjine poruke o miru, jednostavnosti i brizi za sve stvoreno na Zemlji. Kako se mi ophodimo prema prirodi? Imamo li imalo sličnosti s njime u tome? Koliko unosimo i sijemo (ne)mir među ljudima? Zatim, uzimamo li Evanđelja kao savjete za život ili su za nas tek obična zbirka lijepih priča i metafora? Jesmo li otvorena pogleda i ruku kao sv. Franjo za one na periferiji društva kao što su recimo gubavci bili u njegovoj vrijeme? Živim li opsjednut materijalnim do te mjere da nepotrebno gomilam stvari, odnosno koliko sam “siromašan duhom” i ne navezan?
Primjera se još dosta može navesti iz njegova života koji mogu biti poticaj nasljedovanja Isusa Krista, ali bih posebno još izdvojio jednu stvar po kojoj možemo slijediti Franjin primjer, a to je savršena radost.
Pitao je jedan brat Franju, što bi to bila savršena radost. Franjo je pričao otprilike ovako:
“Da budem najbogatiji čovjek, najbogatiji od najbogatijih, to za mene ne bi bila savršena radost. Da budem najmoćniji od najmoćnijih i najpametniji od najpametnijih, ni to za mene ne bi bila savršena radost. Da moja braća fratri, žive tako sveto da se kralj Francuske i kralj Engleske odluče doći i priključiti u naš Franjevački red, ni to za mene ne bi bila savršena radost. Da se po njihovim molitvama događaju čudesa i da se svi bolesni izliječe, ni to ne bi bila savršena radost. Da propovijedaju tako živo i tako snažno i uvjerljivo da se svi grešnici obrate, ni to ne bi bila savršena radost. Evo što bi bila savršena radost: da se noću, zimi, zaputim prema samostanu svojoj braći. Sav promrzao, pohvatale mi se blatnjave ledenice po habitu. Dođem i pokucam na vrata samostana, a oni ne otvaraju. A ja drugi puta pokucam i zovnem ih jače: Braćo, otvorite to sam ja, vaš brat Franjo. A oni ne da otvore, nego kažu: Produži dalje, imamo mi ovdje dovoljno takvih. Ja i treći puta još snažnije zamolim: Primite me! Noć je i nemam kamo! A oni, ne samo da me ne prime, nego iziđu, istuku me i bace me u jarak kraj puta. E ako tada, ja u sebi ne bih probudio mržnju prema njima, to bi za mene bila savršena radost jer bih znao da sam savršeno slobodan čovjek. Tada me ništa, apsolutno ništa, ni nepravda koju doživim od mojih najbližih, ni nepravda kojoj se nikako ne nadam i koju vjerojatno nisam ni zaslužio, ako ne može probuditi u meni mržnju, onda sam savršeno radostan i savršeno slobodan čovjek.”
To ne znači da se takav čovjek na izvan neće nekada i žalostiti. Hoće sigurno. Život će donijeti različitih stvari i situacija, ali se takav čovjek neće nikad prepustiti očaju jer njegov razlog radosti nije u aplauzu njegovih bližnjih, nije u podršci ili osudi njegovih bližnjih, nego u Kristovom obećanju. Koliko možemo obuzdati sebe same do te mjere da smo spremni poput Krista trpjeti i podnositi uvrede, pogrde i druge nevolje vjerujući da ono što radimo ima dublji i „Konačni smisao“, jer je sve to (do)živio i sam Gospodin.
Neka ova godina bude godina promjene tako što ćemo makar jednu stvar iz Franjina života primijeniti u svome i time više postati poput njega “alter Christus” (drugi Krist).
