Piše: dr.sc. Božo Skoko
U Hrvatskoj živi oko 80% građana koji sebe smatraju katolicima. Tako kaže posljednji popis stanovništva iz 2021. godine. A i bez tog podatka je općepoznato kako je Hrvatska „katolička zemlja“. Štoviše, bivši papinski nuncij u Hrvatskoj Lozano 2004. počastio nas je titulom jedne od najkatoličkijih zemalja u Europi, tvrdeći u intervjuu za Radio Vatikan kako mu “nije poznata nijedna druga zemlja u kojoj javnost sluša Crkvu kao u Hrvatskoj, pa čak i u pogledu socijalnih pitanja”, dodajući da “političari moraju voditi računa o tome na izborima”. Kako je onda Hrvatska na svome čelu od neovisnosti naovamo imala tek jednog ili dva uvjerena katolika te čak tri ateista, odnosno agnostika? Očito smo bili fenomen kad je u pitanju vjeroispovijest vlastodržaca u odnosu na narod. Moguća su četiri razloga. Ili je katolička većina u Hrvatskoj toliko otvorena i tolerantna da joj je svejedno tko je kakve vjere, pa čak kad su u pitanju i najodgovornije dužnosti u zemlji? Ili pravi katolici bježe od politike kao „prljavog“ zanimanja pa je narod prisiljen od ponuđenoga birati manje zlo? Ili je Hrvatska katolička samo na papiru, pravih je katolika, koji u životu slijede Kristova načela, daleko manje, a ostali se tako izjašnjavaju iz navike, tradicije ili trenda… A možda se ljudi boje „katoličkih političara“ i njihovih „konzervativnih nazora“ kako im se često spočitava? A što ako su posrijedi sva četiri razloga!? Onda, ako je ta katolička većina toliko otvorena da bez problema bira za predsjednika agnostike i premijera ateista, trebali bi se posramiti oni koji godinama govore o netolerantnoj i zatucanoj katoličkoj većini, koju bi trebalo „preodgojiti u ime demokracije“. Naime, s obzirom na ukupan broj glasača, posebno onih koji redovito izlaze na birališta, teško je povjerovati da je riječ o nekakve dvije Hrvatske, i da nije riječ o dobrom dijelu istih birača. Primjerice, da su za Milanovića glasali samo oni koji su na onom referendumu o braku bili „protiv“, teško bi dobio izbore.
Kad je u pitanju broj „pravih“ katolika, o tome otvoreno progovaraju već i pojedini biskupi. Neki drže kako je zapravo oko 30% uvjerenih katolika, koji svojim životom i ponašanjem nastoje svjedočiti vjeru, do 60% su deklarativni katolici, koji slave Božić i Uskrs i održavaju tradiciju, a tom broju dodajemo još onih tridesetak posto koji se osjećaju katolicima zbog kulturoloških i drugih razloga. Da je politika prljavo zanimanje mnogi s pravom još vjeruju i drže se po strani, dok potencijalne položaje prepuštaju onima koji ne zaziru od bespoštedne borbe za premoć i vlast, niskih udaraca, teških riječi i lažnih obećanja. No, stanje u našoj politici bi trebao biti poticaj poštenim i moralnim ljudima da tek tako ne odustanu od tog zanimanja. Čak su trojica posljednjih papa inzistirala na ulasku kvalitetnih ljudi u politiku, kao svojevrsnoj obvezi vjernika. „Postoji potreba za političarima vjernicima i onim političarima u koje se može imati povjerenja, koji se zauzimaju za opće dobro, a ne za osobne interese“ – poručio je papa Benedikt XVI. tijekom posjeta Češkoj u jesen 2009. U istom govoru je jasno dao do znanja suvremenim političarima „kako nije dovoljno izgledati dobar i pošten, potrebno je to stvarno biti!“ I papa Franjo je poručio kako poniznost i ljubav moraju biti odlike onih koji obnašaju vlast, a građani, prije svega ako su katolici, ne mogu se ne zanimati za politiku. Dodao je kako političari moraju voljeti svoj narod, jer je obnašanje vlasti služenje. Zato političara moraju resiti dvije osobine: ljubav prema narodu i poniznost. „Svaki muškarac i svaka žena, koji preuzimaju neku službu vezanu uz vlast moraju si postaviti ova dva pitanja: Volim li svoj narod, da bi mu bolje služio? Jesam li ponizan, slušam li ostale, uvažavam li različita mišljenja, kako bih izabrao najbolji put? Ako si ne postavlja ta pitanja, svoju vlast neće obnašati dobro!“ – jasan je bio papa Franjo.
Tako visoki standardi o kojima govore pape u vremenu spina i manipulacija, totalne isključivosti, podcjenjivanja i vrijeđanja zdrave pameti birača, čine nam se neostvarivima. Naime, već nam je postalo normalno da većina naših političara (i vjernika, i nevjernika) Hrvatsku doživljava bipolarno. Za njih su građani podijeljeni u dvije skupine – tabor kojem pripadaju i tabor u koji smještaju one koji ne misle poput njih. Pripadnost jednom ili drugom taboru jedina je relevantna činjenica u procjeni njihovih sugrađana. Oni iz njihova tabora su dobri, a oni drugi loši. Ako netko iz onog drugog tabora prijeđe u njihov, automatski postaje dobar i njegovi grijesi se brišu. Interes i korist najčešće su jedini putokazi u politici. I zato je u tom snalaženju premalo mjesta za kršćanska i općeljudska načela. Doduše, kršćanstvom se maše tek uglavnom ako to služi probitku ili opstanku na vlasti.
Neka istraživanja pokazuju kako je istina da vjernici ne vole kad im se s oltara drže politički govori, već traže više duhovnosti. No, to ne znači da bi Crkvu i kršćansko učenje trebalo protjerati iz javnog života. Talijanski filozof Marcello Pera, koji sebe smatra agnostikom i liberalom, u svojoj knjizi Zašto se trebamo zvati kršćanima zauzima se za davanje punog značenja kršćanstvu u društvenom životu Europe, jer uzrocima njezine krize smatra liberalizam bez temelja, nepostojanje zajedničkog identiteta (ako se makne kršćanstvo) i etiku bez istine. To su očito jako dobro znali i politički tvorci Europske unije Francuz Robert Schuman, Nijemac Konrad Adenauer i Talijan Alcide de Gasperi, istinski kršćani i veliki političari koji su pridonijeli pomirenju nakon Drugog svjetskog rata i stvaranju europskog zajedništva. Nažalost, Europa kakvu su zacrtali ostala je nedovršena. Kako bi u politiku trebalo unijeti više duhovnosti, vrijednosti i morala slažu se mnogi intelektualci, jer demokracija nije samo puko poštivanje pravila nego plod prihvaćanja vrednota koje nadahnjuju demokratske procedure poput dostojanstva svake ljudske osobe, poštivanja prava čovjeka, prihvaćanje općeg dobra… Ako ne postoji konsenzus o tim vrednotama, gubi se važnost demokracije i relativiziraju etička načela. A upravo je kršćanstvo platforma koja to zagovara. Duhovnost u politici može biti samo dodana vrijednost, a nikako uteg. „Ljudi vjeruju u Boga jer nemaju povjerenja u same sebe. I povijest pokazuje da su u tome posve u pravu, jer se do sada nismo pokazali dostojnima povjerenja“ – napisao je peruanski nobelovac Mario Vargas Llosa u svojoj knjizi Kultura spektakla. Llosa tvrdi da za slobodno društvo nije dovoljno da samo bude neutralno, laicističko. Ono potrebuje »duboke duhovnosti«, religioznosti jer funkcioniranje društva ne ovisi samo o dobrim zakonima nego i o svijesti građana da je »dobro« da zakoni postoje, da je »dobro« biti moralan. Bez tog temelja zakoni će ostati puko slovo na papiru, zapravo oni će u stvarnosti biti beznačajni. Naime, destruktivnost ljudskog ponašanja, nemoral i neetičnost u odnosu prema drugima ne može zaustaviti nikakva zemaljska prisila, nego samo nešto iz onostranosti, čega se ljudi boje ili što poštuju. Ako je ovaj život jedino što imamo, a nakon njega nećemo nikome polagati račune za svoje ponašanje, onda nikakve zabrane i ograničenja nemaju smisla. Zato se smatra da bi ljudi koji uistinu vjeruju trebali biti odgovorniji. Jasno je da to nije uvijek slučaj. Iako neki „gorljivi“ kršćani često predbacuju ateistima kako su najveći svjetski diktatori i masovni ubojice u 20. stoljeću bili upravo ateisti koji se nisu bojali ni Boga, ni ljudi, poput Mao Ze-donga, Staljina i Dragog Vođe, ne smijemo zaboraviti da su se katolicima nazivali Franco, Mussolini pa i Pavelić. Zato je samo deklariranje bez autentične vjere i života prazna priča. Netko mudar je rekao kako bi radije živio u zemlji punoj poštenih ateista nego u zemlji punoj pokvarenih kršćana, što je teološki sasvim točno. I Llosa tvrdi kako religije u kulturi spektakla mogu nalikovati na cirkuse, pogotovo kad se sljube s profanim i izgube svoju izvornost i čistoću: „tamo gdje se religija banalizira, svodi na puki spektakl, zabavu, tada ona sama u biti podržava divlji kapitalizam, i ona je odgovorna za današnju krizu“. Zato vrlo često dolazi do razdvajanja sadržaja i forme, a zbog toga se nerijetko kršćanstvo počinje vrednovati po imidžu pojedinih svećenika i biskupa, a ne po Kristovu učenju.
Kako je teško biti vjernik u današnjoj politici možda najbolje svjedoči primjer bivšeg britanskog premijera (i pazite socijaldemokrata!) Tonyja Blaira, koji za vrijeme mandata nije želio govoriti o svojoj religioznosti, iako su kolale priče o njegovoj pobožnosti. Danas otvoreno kaže da se bojao kako će ga u iznimno sekularnom društvu proglasiti luđakom, iako je vjera imala ključnu ulogu u njegovu životu i političkoj karijeri. Tvrdi da bi bez vjere teško prebrodio neke od najvažnijih i najtežih trenutaka svoga državništva, te da odluke o budućnosti Britanije nije donosio „uz Božju pomoć“. Iako je svoje četvero djece odgojio u katoličkom duhu, s anglikanske na katoličku vjeru prešao je tek nakon dolaska iz Downing Streeta, kako ne bi izazvao političke probleme u zemlji, budući da su ondje anglikanska crkva i država bliske. Uostalom, dok njegov nasljednik Gordon Brown nije odustao od te tradicije, premijer je u ime kraljice imenovao i anglikanske biskupe.
Čak su i Sjedinjene Američke Države, u kojima živi oko 25 % katolika, imale predsjednika katolika, a danas imaju i potpredsjednika Joea Bidena, na isteku mandata. John Kennedy je primjer kako se istodobno može biti napredni liberal i uvjereni katolik. Štoviše, kad su ga tijekom predizborne kampanje napadali tvrdeći kako bi njegova lojalnost mogla biti podijeljena između katoličke doktrine i američkog Ustava, Kennedy je rekao kako bi podnio ostavku ako bi se to dvoje ikad sukobilo. Naime, on je bio uvjeren kako mu katolička vjera može jedino pomoći da bude bolji i odgovorniji predsjednik i da kvalitetnije služi svojoj naciji, jer što je drugo Isus Krist tražio osim da sve ljude smatramo svojom braćom, da budemo odgovorni prema onima najugroženijima i najobespravljenijima, da drugima činimo ono što bismo mi željeli da drugi nama čine, te da razdvojimo „caru carevo, a Bogu Božje“.
Nije li baš takvim ponašanjem papa Franjo izazvao medijsku revoluciju i simpatije svijeta te postao uzorom i mnogim političarima!? A ta mudra i općeprihvatljiva načela u Bibliji stoje gotovo 2000 godina i neki ih očito tek sad otkrivaju. Vjerujemo da će i u bosanskohercegovačkoj politici, uoči lokalnih izbora, biti manje politikantstva, a više ponašanja usklađenih s Kristovim učenjem i općeljudskim vrednotama, bez obzira na to je li riječ o vjernicima ili nevjernicima u politici.
